Gost priča: Povijest Dragocjenih trenutaka

Beatlesi su lupali svoj “Hard day’ s night” na zvučniku njenog crnog laptopa (malo prijenosno čudo koje je u posljednje vrijeme voljela više od ičega). I ona se osjetila kao nakon “dugog, napornog dana”: iscrpljena, ispijena, kao da se više nema čemu veseliti, kao da je život duga čekaonica za smrt. No nije se radilo samo o dugom napornom danu- ovo je bila duga naporna godina. Kako je bila perfekcionistica prema sebi, ujedinjeno s neugodnom osobinom da se ne može ni za što odlučiti, i da želi svaku priliku koju joj život pruža iskoristiti beziznimno, radila je 16 sati dnevno, i to pola vremena kao odvjetnica u partnerskom odvjetničkom uredu, a pola radnog vremena kao predavačica na fakultetu. Tu su se događala i poslovna putovanja (čak i ona privatna, “radi odmora”, bila su bar trećinu svoga vremena posvećeni poslu ili ugađanju nekome drugome. Alanu, koji je nastojao razumjeti, ali nije uspijevao, taj njen autodestruktivni poriv da bude više od bilo kojeg ljudskog bića koje su poznavali, i da proširi pojam da se dan sastoji od samo 24 sata- niti njemu nije uspjela posvećivati onoliko vremena koliko im je trebalo da im brak ostane na stabilnim nogama i koliko je smatrala da on zaslužuje. Ponekad se bojala da će njemu dosaditi stalno stanje iščekivanja njenog auta na prilazu i da ga jednog dana kad se vrati kući jednostavno neće zateći tamo.) barem jednom mjesečno čitave godine, pisanje doktorata, objavila je knjigu kratke proze ove godine, sudjelovala u desetak raznih večernjih projekata za podizanje kulturne ponude njihova grada…

To su bili samo neki od razloga za bezbrojne svađe s Alanom:

- Sad nije više niti zbog moga vremena, razumiješ, sad je stvar samo u tome da ti ne vidiš da se ubijaš poslom. Još mi je gore kad shvatim da ti u tome uživaš kao malo dijete, nesvjesna si toga da si svakim danom sve umornija i da se ničemu ne veseliš kao prije… Kad smo se ranije svađali oko toga, htio sam i više vremena za nas i više tvoje pozornosti usmjerene prema sebi, ali sad stvarno želim da se samo malo opustiš i odmoriš. Da se vratiš u osobu u koju sam se zaljubio.

- Ali, Alane…
- Ništa “ali”. Idi u sobu i malo se odmaraj. Zvat ću te kad večera bude gotova. Ili još bolje, dobit ćeš večeru u krevet.

I zato je sad, kao po kazni, sjedila pred laptopom i pokušavala piskarati neke detalje planirane obrane za danas dobiveni slučaj. Da bi prikrila svoj neposluh, upalila je Beatlese (njegov poklon za rođendan!), kreirala svoju vlastitu playlistu u Winampu (nije sve pjesme Beatlesa jednako voljela, danas joj nategnuti živci ne bi podnijeli “Love me do” ili “She loves you”. Danas je htjela slušati “Norwegian Wood” i “While my guitar gently weeps”); zatim je ponovno pročitala sve preostale mailove u svom inboxu, odgovorila na neke od njih, neke izbrisala, pa je dodala i neke adrese u svoj adresar. Zatim je počela raditi na slučajevima (potiho planirajući kako da iz dnevne sobe dobavi CD ili DVD da s laptopa sprži to što je radila za posao), ali je- iz kuhinje su se čuli zvukovi lupanja posuđa (njen je muž tako sladak ponekad, kad se pravi da zna kuhati!)- odjednom shvatila da nije sposobna za ozbiljan rad (izgleda da su Alanovi prigovori imali učinka, barem na njezinu podsvijest). Još je neko vrijeme pokušavala napraviti bar onaj organizacijski dio posla: zabilježiti sve bitne sastanke u rokovnik i popisati sve trenutno potrebne brojeve u adresar, ali nakon toga se konačno prepustila nadirućem osjećaju nemoći (nemoć je u njezinom slučaju bila izazvana činjenicom da se odjednom osjetila umornom kao osoba koja se ujutro rano budi za posao, ali s čežnjom gleda u topli krevet iz kojeg je upravo izišla, samo želeći da se može vratiti tamo i nastaviti spavati. I takav isti osjećaj nemoći je u njoj izazvao poriv za plakanjem, jer se našla rastrzana između želje da se malo odmori i želje da joj sutrašnjica ne bude još napornija zbog zaostataka koje je stvorila danas).

Zapalila je cigaretu. Gledala je kako se nikotinom obojeni dim kovrča pod njezinim prstima i podiže prema stropu u maštovitim viticama (kao Jan i čarobni grah, pomislila je. U svom snatrenju je počela razmišljati kako bi se možda mogla popeti po zavijucima dima gore do stropa- tko zna što ima tamo? Možda neki novi svijet?) Počela je pušiti još kao balavica, da bi kao studentica pušenje počela smatrati dnevnim trenutkom za odmor, jer trebalo joj je točno 5 minuta da popuši jednu cigaretu- to je značilo značajnih 5 minuta odmora između seansi učenja za vrijeme ispitnih rokova. Sad je ispuhivala guste oblake dima prema stropu i razmišljala (dok su Beatlesi pjevali nekoj neprežaljenoj Michelle)- nije shvaćala kako se njen životni stil pretvorio u to što jest. Pogleda prema svojoj ruci koja je nosila još pola cigarete prema pepeljari s namjerom da je ugasi: nije primijetila da je počela gasiti čitave polovice cigareta. Kad je nestalo Vremena za nju?

Sjetila se nje i Alana kakvi su jadničci bili dok su bili mladi: spavali su na madracu položenom na pod, jer si nisu mogli priuštiti pravi krevet, jeli su u studentskim menzama i kantinama fakulteta, jer nisu imali dovoljno novca za kupovanje namirnica u “pravim” dućanima, već samo u onim subvencioniranim, studentskim. Danima su skupljali financijska sredstva za neki koncert ili neki malo ozbiljniji izlet. Realno, sad su trebali biti sretniji, opušteniji, bezbrižniji. No zašto se onda tih studentskih i poslijestudentskih mladih dana sjeća s tolikom nostalgijom? Zašto je duboko uvjerena da su onda proveli svoje najsretnije dane (nije bila sigurna da je to na bilo koji način povezano s njihovim tadašnjim godinama, ili s tadašnjim nedostatkom i sadašnjim obilnijim posjedovanjem novca)?

Ubrzo nakon diplome i postdiplomskog, ona je počela trčati za karijerom, za novcem, za što bogatijim životopisom. On se svojim poslom bavio iz ljubavi, i guštao je u njemu. Prestiž koji mu bavljenje određenom vrstom zanimanja može donijeti nije mu puno značio i samo ga je promatrao kao ugodnu, ali ne osobito bitnu nuspojavu posla. Ona se, s druge strane, počela hraniti tim prestižem, i vremenom joj je bilo potrebno sve više i više toga, kako su joj se vidici otvarali, da nahrani svoj strah pred Vremenom koje prolazi.

(Paničan je taj strah- bojati se Vremena koje prolazi. Ona je definitivno primjerak vrste koja ima fobiju od prolaznosti. Zbog toga je grabila sve više svega u svaku ruku; gutajući što više zraka, koliko god njezina pluća mogu podnijeti; hodala je miljama više nego drugi ljudi, koliko god je daleko noge mogu nositi. Htjela se oteti Vremenu što prolazi, nastojala je ostaviti trag na nečemu neprolaznom (ili bar ne tako prolaznom kao što je bila ona sama). Taj je cilj izbrisao iz vidokruga sve ostalo, pa i činjenicu da je trag koji ćemo(ili nećemo) ostaviti namijenjen našim potomcima da uživaju u njemu, a ne nama. A, misleći na sebe, čovjek ne može zahtijevati više od trenutaka, dragocjenih, isprekidanih djelića Vremena koje uistinu prolazi, ali koji obilježavaju naše živote na najdramatičniji mogući način. Mi želimo vratiti samo jedan jedini trenutak (bar je tako uvijek kad se kajemo- “Da mi je na minutu biti u Vremenu prije no što se tragični događaj zbio!”, mi ne želimo vratiti Vrijeme. Jer Vrijeme, ono prolazi, a trenuci ostaju).

Gledala je kroz prozor sobe (sobu je pak osvjetljavao samo ekran laptopa, na kojem se sad vrtio hiper- pozitivni David Byrne) van na ulicu koju je zasipao snijeg: pahuljice su se komešale i sudarale između sebe, kao da su nesvjesne koreografije koju bi trebale izvoditi u ovom prosinačkom predvečerju. A ona se osjećala tako dobro, imala je osjećaj da više nikad neće izaći iz kuće- samo će piti čaj i ležati pod dekom gledajući kroz prozor ili čitajući ljubiće. Trenutno su se u njoj miješali osjećaji ljutnje i blage zabavljenosti Alanovim ponašanjem: znala je da je katkad sklon biti autoritativan i strog, ponekad iz šale, ali vrlo često i iz potrebe da joj ukaže da se možda nalazi na krivom putu i da je vrati na točno mjesto odakle je zastranila. Znala je da ju još uvijek voli i da je propustio puno vrjednijih stvari zbog nje (ponekad se osjećala tako malom, manjom od makova zrna zbog toga- takva je odgovornost biti ljubav nečijeg života: obilježiti mu život na još neslućene načine, oblikovati osobnost druge osobe prema svojim potrebama, i znati, cijelo vrijeme znati da jedan krivi potez, jedan potez zlouporabe svoga položaja može uništiti osobu koja voli) i često mu se osjećala dužnom zbog toga. Ali u ovom sumraku spavaće sobe umirujuće blijedožute boje zidova, sad se uplašila da mu je konačno prekipjelo: njena stalna putovanja i izbivanja, njene nervoze i stresovi, njena potreba da zajedno sa svojom karijerom bude u centru pozornosti… U trenutku joj je prozujalo kroz glavu da su joj stvari izmakle kontroli i da joj Alan to neće oprostiti.

On je konačno uspio osmisliti večeru za njih: špagete u umaku od rajčica (bila je ponosna na njegovu poduzetnost; njeno se kuhanje u posljednje vrijeme svelo na raspakiravanje ambalaže hrane iz dostave ili podgrijavanje u mikrovalnoj nekih gotovih jela). Jeli su na kauču, svatko od njih držeći svoj tanjur u krilu. Šutjeli su cijelo vrijeme. A onda ju je zagrlio. Dugo su ležali zagrljeni samo gledajući kako se snježni balet sve više smračuje, kao u nekom izrazito polaganom fade outu. Na njegovim usnama miris indijskog čaja, i dobre i jake kave (otkad ga je poznavala, pio je svoju mješavinu kave, koju je kuhao na starinski način, ne iz aparata. Njegove posebnosti, koje je zaboravila cijeniti i pamtiti.) Ima dvodnevnu bradu (koliko je dugo prošlo, ima osjećaj da ga već stoljećima nije ozbiljno pogledala: ima par simpatičnih sijedih vlasi u zaliscima, i… promijenio je okvire na naočalama. Ta ju je činjenica toliko rastužila! Ima nove hlače i majicu staru milijun godina, koju mu je brat kupio na nekom death metal koncertu. Bos je- od svih muškaraca jedino je njemu to dobro stajalo, bar po njezinom mišljenju.) A nakon što je pojela, dao joj je 15 minuta da se odmori dok joj on ne pripremi idući “zadatak”: u kupaonici joj je pustio ogromnu količinu tople vode za pjenušavu kupku, upalio je mirisne svijeće i laptop s Beatlesima stavio na košaru za rublje. Nakon što ju je skinuo, ubacio ju je u kadu i uručio joj čokoladu. A onda je pjevuckajući izašao iz kuhinje. Ona se (ni za to se nije mogla sjetiti koliko dugo je prošlo) smješkala i pjevušila s Beatlesima. A onda je shvatila da tone u san. “U kadi? Ne u kadi!” Kroz polusan joj padne na pamet užasna pomisao. Stvarno svake osude vrijedna ideja.

- Alaaaaaaaaaaaneeeeeeeeeeeeeeeeee! - iz petnih žila, da dojam bude potpun.
On je, jasno, dotrčao sav uspaničaren.
- Što je bilo?
- Ma nešto mi se događa s kadom, mislim da voda otječe iz nje, a ne mogu naći čep. Negdje je u vodi, ali stvarno ne znam gdje. Pomozi mi tražiti.

Nenaviknut da njegova draga (pre)zaposlena ženica izvodi psine u kupaonici (ili bilo gdje drugdje uopće!), Alan je ruke do ramena umočio u kadu. Nije se ni snašao kad ga je gorespomenuta ženica povukla za ruke i srušila u kadu posve obučenog!



Ona se, nepotrebno je reći, neobuzdano smijala, a on se iznenada sjetio zašto se zaljubio u nju. Bila je tako lijepa, mršava i mokra, bez uredne (prezirno je puhnuo na “decentne”) frizure, bez tone šminke, bez konzervativnog kostima sa suknjom ili hlačama. Bila je gola. I bila je njegova žena. Kakvu je ta spoznaja buru izazvala u njemu!

Dok je gledala kako joj priprema ručnike i kućni ogrtač, shvatila je da ga još uvijek tako beznadno voli. I odjednom, stvari su postale jasnije (ili razborite misli glasnije!)- da, sutra će otići i zatražiti godišnji odmor do kraja godine, negdje oko 4 tjedna (ionako nije koristila godišnji prethodnih 5 godina, otkako je zaposlena kao odvjetnica), a za to vrijeme će donijeti odluku o tome što će činiti sa svojim životom i što se mora žrtvovati da njezini Draocjeni trenuci ne bi patili. Treba joj ovo: da se ne osjeća više starom i umornom, da ne bude iscrpljena od života i posla, treba joj i on da bi je povremeno podsjećao na sve to.

Vrijeme koje prolazi će morati, bar što se nje tiče, malo pričekati, ona je i previše brzo zanemarila prikupljanje svojih Dragocjenih trenutaka po životnom putu.

I kad mu je prišla da bi ga poljubila, i kad joj se on okrenuo i uzvratio poljubac, kadar je polako krenuo u fade out, prema stropu, izlazeći van prema snježnim pahuljicama koje su se u prosinačkoj noći i dalje bjesomučno okretale u vlastitim nasumičnim koreografijama.

Saša Begović

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::