Gost: Kako promijeniti život u nekih sedam laganih koraka

Nemam pojma, al' moj se u zadnje vrijeme promijenio

Probudio sam se i ležao nekih petnaest minuta. Imao sam vježbe (programiranje, ako se dobro sjećam) za desetakak minuta i nisam se imao namjeru ustati i otići. Mislim da sam u tom trenutku odlučio odustati od studiranja...heck, starci bi me pokopali, al mislim da bi na kraju razumjeli. Imao sam jednu ocjenu u indexu, veljača je odavno prošla, a nije bilo nikakve nade da bilo što od predmeta skužim, dam uvjet, i imam kakve- takve šanse za nastavak studiranja.

Život u Osijeku mi se sveo na rutinu:nedjelja navečer-pijan, ponedjeljak-cijeli dan spaljen, odem na ručak i večeru, ostatak dana lapim po stanu, gradu, kafovima, nije važno... kradem Bogu dane, al doslovno. Igram društvene igre sa cimerom i društvom (bilo koju, samo naprijed, sve su dobrodošle, samo da ne mislim na obaveze!). Utorak, srijeda, četvrtak...kopije ponedjeljka (katkad sa mamurlukom, katkad bez istoga – osim srijede ujutro – vježbe iz programiranja, jedina stvar koja me je privlačila na faksu i zbog koje sam se mogao dići “rano” u 10, no ne i toga dana ). Petak – idem kući, navečer pijan. Subota – lapim i pripremam se za odlazak u Osijek (navečer najčešće pijan). Pušim previše. Pijem prečesto (uz česte isforsirano-komične komentare da razvijam “problem”).

Jednostavno nisam imao snage. U biti – volje – za nastavak. Cijeli dan je padala kiša, navečer su svi poznanici imali obaveze (vezane za faks) i nisu imali vremena da se nađemo, popušio sam 2 kutije previše (na prazan stomak) i napisao tekst (famozni jedini objavljen na losu:), slušao Vangelisa i osjećao se posrano, smišljajući neki koliko– toliko opravdani razlog koji ću predočiti starcima za prestanak mojeg (pre)kratkog akademskog obrazovanja. Usto sam se i prehladio sjedeći na balkonu na kiši, zureći u prazno.

Moj odavno poznati optimizam nije bio uporabljiv u toj situaciji jer je bio maska pred drugima ( pao ispit – “Pa što ćeš sada?!” “Ma bit će sve ok, ne brini se” uz “vragolasti” ( fuck, ne volim taj izraz, al onak, pristaje ) osmjeh i samouvjereno držanje...), ali mene nije mogao zavarati. Suicidalne misli su me i prečesto spopadale u zadnje vrijeme, pa sam se (just in case) sklonio sa balkona, legao pred teve, i zaspao. Hehe, nikada neću TOLIKO biti u bedu...

Sutradan je svanulo sunce. Probudio sam se sa propaljenom majicom ( Senkin savjet dana: ako vam se prispava, UGASITE cigaretu ). Nekoliko minuta sam se bavio dilemom “presvući majicu ili ne?”, pa sam popustio. Trebao sam ići kući za par sati, a majka bi me lagano ozljedila da joj donesem takvu majicu na sebi, propaljenu, i još sa CIGARETOM, pa sam se presvukao, bacio majicu u ormar ( u kojem sam ju, ako se ne varam, danas pri selidbi i zaboravio... ), i otišao na kavu ( sa Boletom i Lukijem ). Nisam ni primijetio izostanak sinoćnjeg raspoloženja, štoviše, osjećao sam se savršeno ravnodušno ( što je, za ono vrijeme, bio napredak, i to jeben!).

I tako ti mi sjedimo u Ciao-ciaou, dosađujemo se, ja šutim o namjerama o odustajanju, da ne pokvarim atmosferu, svira gospodin Ciaov jedini cede ( priča se, ali nisam siguran, da je nabavio drugi ), i Luki predloži odlazak negdje drugdje, kao, dosadno je, a imamo vremena do busa. Ono, nemamo ništa protiv. Ali završili smo petnaestak metara dalje – u Radiću. Aj, nema veze.

Sjedimo, ispijam kavu, Bole i Luki o nogometu ( standardno ), ja zujim uokolo, pogledam prema Pravnom...

Znate onaj osjećaj kada se totalno isključite i vidite / čujete / osjetite samo jednu jedinu stvar? Ovo nije bila stvar...štoviše...bila je Ona (sa velikim O). Držala je tek pripaljenu cigaretu, pričala sa legicom i nasmijala se. Kontam si da sam izgledao kao tele, zagledano k tomu, ali nema veze. Nisam ništa čuo (samo mi je u glavi svirala “I’m a believer” od Smashmoutha...ne znam zašto baš to, ali nije ni važno),a pogled mi je bio prikovan za nju. Pogledala je u mom smjeru, vidjela me, nasmijala se i mahnula. Odmahnuo sam. Završila je cigaretu, i polako otišla iza ugla. Sjedio sam nekoliko minuta zagledan u prazno, Smashmouth su završili svirku, i lice mi se razvuklo u osmijeh.

( Eh, sad, Ona – sreli smo se, nismo ni znali, nekoliko puta prije “službenog” upoznavanja. Igrom slučaja smo “radili” za isti list , te nas je naš urednik upoznao, što je stvorilo relativno neugodnu situaciju, iz sada nevažnih razloga (neslaganje oko hm...društvene ponude Osijeka preko foruma, što je dovelo do legendarnog ostavljanja bez riječi moje malenkosti – inače – nemoguća misija ), no nije bio bed. Oborila me s nogu na prvi pogled i planovi o osveti za gubitak časti na forumu su pali u vodu. Često sam se zabavljao mišlju da ju pozovem van, ali nisam smatrao da bi se išta izrodilo iz toga, pa sam šutio. Sretao sam je na ulici, u kantini, popili smo koju kavu zajedno, i...polako mi se uvlačila pod kožu. Mislim da je trenutak u Radićevoj bio kap koja je prelila čašu – izvršila je blitzkrieg, a nisam se ni trudio oduprijeti...
/Prava osoba – da se nadovežem na mini-raspravu... Osoba kraj koje postaješ sve što jesi, činiš stvari koje nisi ni sam znao da možeš, koja te potiče a ne sputava, prihvaća te sa svim tvojim nesavršenostima, i vice versa...Odoka, moja definicija./
Te subote, po povratku u Osijek ( vratio sam se dan ranije zbog nastupa Belfast food-a ), uzeo sam od urednika njen broj, te se, po običaju, napio ( još uvijek sam zahvalan na odvratnom gubitku koncentracije dok sam pijan, jer bih ju pozvao na koncert i ostavio nedobar dojam da me nije «omeo» brat kojemu sam jednostavno morao donijeti pivo, te sam putem zaboravio ).

U ponedjeljak sam, nakon cijelodnevnog oporavljanja dan prije, sasvim slučajno otišao do kantine, sreo urednika, koji mi se, lagano podjebavajući, kleo joj nije ništa rekao, ali da je, igrom slučaja, ona ovdje, u kantini, i upravo me je ugledala i nasmijala se. Goddammit'!

Ok, mislim si, budi normalan, neće se ništa primijetiti ( sa alkoholom je nestala i hrabrost da bilo što poduzmem u pogledu zbližavanja ), sjednem kraj nje, skunjeno pozdravim, i – paf u rebra – «Koga si ti zvao u subotu?» Jebote, problijedio.

Pogledam urednika, on se upravo sjetio da bi mogao pojesti burek, te pobjegne iz kantine, ostavljajući me na milost i nemilost... Sjedim, srce mi lupa nepravilnim, ali brzim ritmom, pokušavam reći bilo što, ali iz usta mi ne izlaze riječi. Uz odvratan napor i nevjerojatno znojenje uspijevam procijediti nešto o tome kako sam uzeo njen broj od urednika, ali ne znam o kakvim pozivima priča (iskreno, zaboravio sam potpuno da sam ju htio nazvati), kako je koncert bio dobar i maestralno mijenjam temu na...ne sjećam točno, ali ...nešto drugo. Dobro je, prošla frka. Ona polako pokušava vratiti priču na subotu, ali – urednik se vraća sa povećim komadima sira u bradi, sjeda za stol, zgraža nas i spašava dan. Zakon. Čak ga i ne mrzim što se izlajava, hehe.

No, ona ubrzo odlazi i ostavlja me uredniku koji mi u sljedećih 2 sata uspijeva više–manje cijelo vrijeme nabijati na nos, njegovim riječima, «nedostatak akcije».

Hodam prema stanu i nakon dugo vremena primjećujem cvrkut ptica. Bacim kockice, cimer pizdi što sam dobio još jedan yamb. Nasmiješen sam, ali ne zbog yamba.
Linija shufflira cede i započinje «I'm a believer»...
Uzimam mobitel. Kud puklo, da puklo.

Nešto u smislu «Hej, ispricavam se zbog subote, bio sam pijan pa sam zaboravio da sam te zvao, ali ako ovih dana nemas nista pametnijeg za raditi, da li bi htjela otici sa mnom na kavu ili nesto tekuce?»
- «Pa, naravno, samo reci gdje i kada.»

Za par dana nam je 2 mjeseca otkako smo se zaručili. Ponovno sam počeo (više-manje uspješno) pisati i svirati. Dao sam onaj uvjet, i ne planiram baš odustati od svoje akademske budućnosti. Više ne pijem u tolikoj mjeri, a i kada pijem, nije
zbog beznađa nego iz zabave.

Ponovo sam pronašao dječaka oduševljenoga životom u sebi...

Andrej Pufler
(based on a true story)

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::