I žena je čovjek

Muško uvijek treba biti muško i lupiti šakom o stol! Muško uvijek treba donositi odluke, biti glava kuće! Muško ne odgaja djecu i ne kuka! Muško ne pegla i ne kuha! Muško se treba slušati i ne zanovijetati mu! Muško će uvijek biti u pravu! Žena će uvijek biti u krivu!

Od pamtivijeka žena je podređena muškarcu i kroz robovlasnički odnos prisiljena je pokorno izvršavati sve zadaće što su nabacane na njena leđa od strane muškog roda. Fizičko ili psihičko zlostavljanje, nije bitno, stvar je u tome da muškarac ima određenu vrstu satisfakcije iživljavati se nad nježnijim spolom. Istini za volju, takvi muškarci uglavnom su tetkice i prave curice kada su u sukobu s drugim muškarcima, pa vrlo vjerovatno zbog toga dolazi do iživljavanja nad ženama.

Strah od samoće, gubitka voljene osobe, neshvaćanja okoline i zatvaranja u sebe kod mnogih žena će rezultirati time da se opet vrate svom zlostavljaču i prepuste mu se na milost i nemilost. Nažalost, postoje slučajevi kod kojih, kad se uključe mjerodavne institucije i pokušaju riješiti problem, žena promijeni priču i opet se vraćamo na početak.

Nevjerovatno je kakvo smo mi društvo kada, recimo, susjedi svakodnevno slušaju vapaje i krike žena dok ih muškarci tuku, ali nisu spremni pomoći jer, kako kažu, to nije njihova stvar. Naravno da nije u redu osobno petljati se u tuđe probleme, ali danas svatko ima telefon i anonimno može prijaviti zlostavljanje, čak je i besplatno. A i da nije, cijena koju žena plaća, preskupa je. Upravo zbog takvog društva žrtve nasilja ostaju nevidljive i istinitost njihovih bolnih i traumatiziranih svjedočanstava dolazi u pitanje.

Nešto najstrašnije što se ženama danas može dogoditi je prisilni seks. U novinama se vrlo često izlaze članci o tome kako je otac godinama silovao kćer, a majka cijelo vrijeme, zbog straha za cijelu obitelj, šutjela i trpjela. Jedan mladi život zauvijek je uništen s neizbrisivim posljedicama. Ne shvaćam kako takva žena može nazivati se majkom ako dozvoli da joj kći godinama pati zbog pohote jednog monstruma, kojeg bi između ostalog trebalo javno linčovati i odrediti mu smrtnu kaznu vješanjem na Trgu bana Jelačića. Čisto za primjer drugima.

Kao sam razlog nasilja ili bilo kakvog bludničenja nad ženama mnogi muškarci će se obraniti tezom da je žena glavni krivac što je do toga i došlo. „Časni sude, znadete, ona je mene gledala i prkosila mi, tražila je!“. Još kad se ovakvim riječima brani brdski čovjek s rasponom ruku od 2 metra, zapravo je prava slučajnost da je žena i preživjela napad ovog mentalno zaostalog bića.

Jedan od najočitijih primjera neravnopravnosti žene u društvu je i trudnoća. Nerazumijevanje od strane poslodavaca, pogotovo privatnika, vrlo često ide u tu krajnost da žena s prinovom dobije radnu knjižicu i otkaz. Tada nitko neće reagirati, iako su trudnice i majke novorođenčadi zakonom zaštičene.

Fizička bol nekada je lakše i manje osjetna od psihičkog zadirkivanja i zlostavljanja. Fizičko zlostavljanje vidljivo je društvu, pa je stoga lakše i učestalije psihički zlostavljati, a prednost mu je što žrtva gotovo nikada neće moći naći prave argumente. Žalosno je to što su posljedice psihičkog zlostavljanja puno trajnije i neke žrtve se nikada ne oporave od njih. Još ako k tome pridodamo dominaciju muškaraca nasuprot žena na radnim mjestima, sve vam je jasno.

A kada smo već kod radnog mjesta, muška nemoć i ljubomora dolazi do izražaja kroz sve faze mobbinga. Upravo zbog spolne diskriminacije žene su prisiljene raditi sve više i svakodnevno se dokazivati kako bi sačuvale radno mjesto i stvorile određeni ugled u društvu. A onda, kada su rezultati vidljivi, muški mozak uz obilno lučenje testosterona osjeti se ugroženim i kroz sve moguće načine sa svojim također ugroženim muškim kolegama čoporativno radi na rušenju ženskog ugleda i dostojanstva. Pametni kao što nisu, umjeto da zajednički udruže znanje, kroz mobbing nad ženama ruše stabilnost poduzeća u kojem rade.

Osim što se nasilje nad ženama događa svakodnevno i svuda oko nas, još veći je problem što se to događa pred djecom i time muškarci pružaju prekrasan primjer svojim sinovima koji će, nažalost, jednoga dana postati kao i svoji očevi. A mi ostali ćemo na krike susjedove žene poput nojeva zabiti glavu u pijesak i možda pustiti koju suzu, čije će značenje imati toliku ulogu kao da smo ju pustili u samoj pustinji, ali ćemo biti sretni što nismo u njenoj koži.

Piše: Hrvoje Jurić