Dva pisma

Kada je istupao iz službe, Hruščov je sjeo, napisao dva pisma, dao ih nasljedniku i rekao: „Kada dođeš u situaciju iz koje ne možeš, otvori prvo pismo i bit ćeš spašen. Kada se opet nađeš u istoj situaciji, otvori drugo pismo. Uskoro se momak nađe u prvoj situaciji i otvori prvo pismo u kojemu je pisalo: „Za sve okrivi mene!“. Posluša ga, napravi tako i sve bude bajno, ali uskoro se nađe u istoj situaciji i otvori drugo pismo na kojemu je pak pisalo: „Sjedni i napiši dva pisma.“ – Ralph Landry/James Brolin, Traffic.

Ne postoji nerješiv problem i bezizlazna situacija, ali vrlo često oči su nam zašivene neznanjem s koncem satkanim od vlastite nemoći i straha. Gore od suočavanja s problemima je ignoriranje postojanja i guranje istih pod tepih, a vrlo često i prebacivanje krivice na neku sasvim desetu osobu. Ovaj primjer s pismima očiti je dokaz koliko smo mi ljudi dvolični i nepravedni, koliko smo spremni biti neiskreni i uhvatiti se u koštac s trenutno nemogućom situacijom. Najbolji primjer mogli bismo iščitati u ljubavnim jadima, vječnoj i neiscrpnoj temi nastanjenoj u previše izgubljenih duša što bezglavo lutaju ovim svijetom i traže se u nepoznatim i krivim ljudima.

Prvo pismo. Vrlo vjerojatno ne postoji osoba koja nije imala ljubavnih problema, a ako i postoji, ovim putem joj se divim i iskreno čestitam. Ne mali broj puta ćemo naići na nerazumijevanje partnera, ljubomoru i zavist, što će rezultirati time da ćemo za nastali problem okriviti njega ili, ako je nažalost doista potrebno, treću osobu. Nakon toga osjećati ćemo se ponosno i sebično si pripisati zasluge jer smo pronašli krivca i problem zapravo odgodili za neka bolja vremena kada uistinu budemo imali snage suočiti se s njime i njegovim posljedicama. I učinit ćemo to opet. Još jednom. Možda i dva puta. Nekoliko puta pročitat ćemo prvo pismo i kupiti prividan mir. I onda će se dogoditi ono najgore, životi će nam postati neistina i laž, imaginarni svijet koji izvana izgleda poput američkog sna, a iznutra trune i nestaje u nepovrat. I što smo zapravo postigli?

Drugo pismo. Ništa doli traženje novog izgovora i rješenja koje je zapravo daleko od ispravljanja problema. Ne znam točno kada i kako, ali očito se čovjek oblikovanjem kroz godine navikao svoje strahove stavljati na stranu nebitnih i lako rješivih prepreka, čime se nemir i nelagoda godinama nakupljala unutar njega i krala mu smirenost, volju, ljubav i sve što ga činilo sretnim. Još jedan i još jedan izgovor izrečen ili napisan na komadu papira drhtajućom i uplašenom rukom zauvijek će nas miljama daleko odbaciti od najmilijih i učiniti od nas lašce koji ne susprežu za ničime kako bi barem na trenutak izvukli glavu iznad površine vode. Jednostavnije i lakše je izgovoriti prazne riječi bez ikakvog pokrića i opet odgoditi sve do neizbježnog trenutka kada vrlo vjerojatno nećemo biti spremni na suočavanje s istinom. Baš kao i u trenutku kada smo slagali.

Pokušajte recimo zamisliti svog najboljeg prijatelja u sličnoj situaciji koji od vas traži pomoć. Biste li mu predložili ovakvu ponudu i savjetovali ga da za svoje probleme okrivi nekoga drugoga, umjesto da ih spremno dočeka i suoči se s njima? Biste li mu napisali prazne riječi i kukavičke savjete, ili biste mu iskreno pomogli u rješavanju nedoumice u koju je zapao? Recimo da ćete se odlučiti za prvu soluciju. A što ako postoji mogućnost da ste upravo vi ta osoba koja će biti okrivljena za njegovu nesreću, što biste onda poduzeli kako biste spasili svoju kožu? Ništa drugo nego kalkuliranje u kojemu se gubi povjerenje i najmanje jedna osoba biva povrijeđena.

U gotovo svim životnim područjima mogli bismo primijeniti ovu metodu rješavanja problema, bez obzira u koliko velikom problemu se nalazili. Ova dva pisma, raskrižje s dva promašena skretanja s cestama koje vode u emocionalnu provaliju samo su sinonim za izgubljenost i strah što će u nama produbiti sve veću želju prebacivanja krivnje, čime ćemo se zaviti u nemoć i nemogućnost rješavanja problema.

Dva pisma s tako naoko jednostavnim rješenjima za kojima će veliki broj ljudi posegnuti i bez razmišljanja primijeniti ih na svom slučaju odjednom će imati ogromnu ulogu u našim životima, ali i životima naših potomaka koji će učiti od nas i tako se začarani krug vrti u nedogled.

Piše: Hrvoje Jurić