Kada pustiš da se suze osuše na licu...

Gadna je stvar kada te puknu emocije. Pogotovo kada si pola svog života ledeno srce koje pušta malo toga van, a skuplja dok ne eksplodira. Čuo sam negdje da je ljubav jedina stvar koja se množi kada se dijeli. E ja sam vam jedan od onih koji tu ljubav ne zna dijeliti. Prema nikome. Ni prema curi, ni prema roditeljima, ni prema prijateljima. Čuvao sam sve za sebe, ne zato što sam to htio, nego zato što ne znam drugačije...

A onda ti se dogodi da ostaneš sam s glupom tipkovnicom. Istom onom koja je toliko puta predstavljala tvoj bijeg od stvarnosti, emocija i istinskih životnih radosti. Nađeš se pred njom nakon što te dočekaju zatvorena vrata prijateljeve kuće, ista ona koja su bila otvorena svaki put do sada, a nisi ih trebao kao danas. I tako ostaneš sam s glupom tipkovnicom, baš u trenutku kada najviše trebaš nekoga. Ali valjda je to život, zajebana stvar, i udari te u glavu kada najmanje očekuješ...

A imao sam sve. Krasnu curu, roditelje koji me podržavaju najviše na svijetu, dobre prijatelje koji su tu, i kad treba i kad ne treba. I usrao. Većinu toga imam i u trenutku dok ovo pišem, ali osjećam da nemam ništa. Jer voljeti znam samo periodično, na rate koje stižu jednom ili dvaput godišnje. I koliko god se sad osjećao tužno, usamljeno i slomljeno, znati ću cijeniti ovaj trenutak, jer bar znam da sam živ. Da nisam hodajući mrtvac sa smileom na licu, kakav će se vjerojatno već sutra pojaviti na ulici i u društvu...

Moji osjećaji su poput plamenika odvrnutog na najmanje. Prisutni, ali duboko potisnuti snagom razuma. Tog istog glupog razuma koje me nije doveo ni do jedne bitne odluke u životu, jer izvlačim se na nesređenu financijsku situaciju i još štošta. A zapravo se bojim. Bojim života. Na njega nisam spreman, barem ne u ovakvom izdanju. Znate svi da isti taj život ne čeka, on je kao avion na koji se morate ukrcati, a ja se tako bojim letenja...

Ostaje mi zadovoljavanje sitnicama, nebitnim i prolaznim blagodatima mladenačkog života, koje ne mogu i neće predstavljati sreću na duge staze. Ljude oko sebe trebam, ali ih ne zaslužujem, jer ne znam ih cijeniti na pravi način. Znam da sam kriv, ali krivnju ne osjećam, jer osjećaji su odvrnuti na najmanje. Čak ni ne zavidim svima vama koji dišete punim plućima i živite život, a znam da bih mogao. Emocije u meni tonu brzinom kojom kamen pada na morsko dno. I nikako da ih netko ili nešto izvuče s tog dna...

I zato znam cijeniti trenutke poput ovih. Trenutke u kojima bar nakratko osjetim da sam ljudsko biće, a ne mehanizam kojem je srce samo jedan od sastavnih dijelova. Izgubio sam danas nekoga koga nisam znao dovoljno cijeniti, nekoga koga nisam poštovao, a samim time ni zaslužio. Osoba je to koja je sasvim suprotna meni. Ona osoba kojoj je plamenik odvrnut do kraja. Osoba kakva bih ja tako želio biti! I sve dok ne naučim istinski voljeti, a predati se neću, biti ću sretan što sam večeras mogao hodati ovim predivnim gradom i pustiti da se suze osuše na licu... Ipak sam živ...

Autor: Ledeno srce

---

Gost priča ugošćuje priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::