Bic Bajs putopis #5 by Hrvoje Jurić

Dan peti: Dionica: Rijeka – Lovran – Pula – Pomer – 110 km

Kako bih bio što tiši i što neprimjetnije izašao iz Mihaelinog stana odlučih se prenoćiti na balkonu. Sama noć bila je prekrasna – na 2 pokrivača raširih vreću za spavanje, naslonih se na zid uz laptop i slušalice iz kojih lagano klizi Dylan, 2 litre vode pokraj mene, otvoreno nebo s tek ponekom zvijezdom i moja glava prepuna misli i detalja koje planiram provesti u riječi i rečenice.

Alarm za buđenje postavio sam u 04:45, ali sam uključio samo vibraciju kako ne bih probudio Josipa, Mihaelu i ostale. Kako je Josip ustajao nešto ranije odlučih da ću ga pričekati. Nažalost, dok sam izlazio iz vreće za spavanje probudih Mihaelu koja mi je jutro poželjela sa svježe napravljenom kavom. Gostoprimstvo i ljubaznost ovog mladog bračnog para nije se mogla mjeriti niti s jednim smještajem u kojem sam ikada odsjeo. Nakon standardnog jutarnjeg rituala u kupaonici sjeo sam na terasu i uz slatke gutljaje prijeko potrebne kave pričao s Mihaelom o nekim naoko bitnim životnim stvarima. Ostao sam još neko vrijeme na balkonu izdaleka promatrati svjetla Opatije, grada koji mi je prvo odredište na zadnjoj dionici puta. Činila mi se tako blizu, kao da ju mogu staviti u džep i ponijeti sa sobom.

Izašavši na ulicu spustio sam se na glavnu cestu (cesta br. 66) i krenuo prema Opatiji, prvom većem gradiću na ovoj etapi. Prije no što sam izašao iz Rijeke morao sam uslikati Kantridu i brodogradilište 3. Maj, bez toga kao da i nisam bio u Rijeci. Dok sam fotkao dizalice brodogradilišta bilo je nekih 6 sati, a radnici su u manjim kolonama išli na posao. Bila je subota, 6 sati ujutro pobogu, ljudi pognutih glava u kombinezonima i jeftinim plavim, žutim i ostalim majicama dugine boje marširali su prema danu koji se ni po čemu neće razlikovati od jučer, danas ili sutra, kolotečini koja im naizgled pruža sigurnost. Kako netko može voljeti takav posao, pomislih i nastavim dalje. Pedalirao sam prema Opatiji po vrlo dobroj i očuvanoj cesti koja je imala i spuštanja i penjanja, ništa pretjerano, odnosno ništa na što nisam navikao. Mislim da me nakon „penjanja“ po Gorskom kotaru i spuštanja s Jelenja ništa ne može iznenaditi. Nadam se.

„Mali Las Vegas“, „grad hotela“.....samo su neki od epiteta što se prilažu gradu Opatiji, po meni za sada najljepšem gradu u kojem sam bio kroz ovaj putopis. Hotel do hotela, uske, vijugave i jako čiste i uredne ulice, nekoliko restorana i prekrasna riva na kojoj se nalazi Hrvatska ulica slavnih. Zanimljiv dvojac, majka i sin, našli su se u isto vrijeme na ulici slavnih kad i ja, pa su me zamolili da ih uslikam. Po prvi puta me netko zamoli da ga slikam. Pristao sam, naravno i okinuo nekoliko fotografija.



Nastavio sam dalje sličnom cestom kroz Ičiće i Iku, te se konačno zaustavio u Lovranu gdje sam primijetio natpis „rent a bike“. Na trenutak pomislih zamijeniti ajkulu za neki malo bolji, ali sam se već zbližio s njom, ne bih joj mogao učiniti takvo nešto. Iako je cesta na nekim dijelovima bila zaista zahtjevna ajkula me nije nikada iznevjerila. Bicikl star nekih 15-ak godina, s novim gumama i ponešto jeftine opreme uspješno se odupirao mnogim nedaćama na koje smo nabasali na ovih 570 km. Naravno da bi mi bilo drago da imam Fuji specijalku, ali iskoristit ću najbolje ono što imam, a onda ostalo ako bude potrebe i, naravno, mogućnosti. Nastavljajući dalje cijelom dužinom istočne istarske obale bio sam primoran svako malo stajati i ovjekovječiti prizore koji su se redali jedan za drugim. Prekrasno i mirno plavo more iz kojih se izdižu brdoviti krajolici posuti borovom šumom malo koga ne bi ostavili oduševljenim.

Kako je cesta bila vijugava s jedne strane je bilo brdo, a s druge strane opasna provalija od nekoliko desetaka metara. Kada bih stao pokraj ceste kako bih utažio žeđ svaki puta okinuo sam po par fotografija, ali uvijek s oprezom, jer provalije su zaista bile strme i opasne. Prije Brseča okinuo sam prekrasnu fotografiju koja me i sada iznenadi i prisjeti me točno trenutka kada sam potpuno mokar od znoja zastao, naslonio ajkulu na bor i okinuo nekoliko fotografija. Svaka fotografija koju pogledam kao da mi pokušava ispričati priču, trenutak u kojem bih opisao sam sebe, bicikl, okolinu, vrijeme i ono što sam taj trenutak imao u glavi. Da biste me u potpunosti razumjeli, to jednostavno morate doživjeti. No hard feelings.

Ušao sam u Brseč odvajajući se lijevo od glavne ceste i prvo na što sam naišao bila je razbijena boca čiji su se komadići raširili u tisuće manjih komadića po cijeloj cesti. Uzeo sam ajkulu u ruke i prebacio ju nekoliko metara uz pogrdne riječi u sebi. Da mi je bilo tko tada naišao i provocirao me, ne bih odgovarao za svoje postupke. Glad u kombinaciji s tuđim idiotizmom koji bi se našao meni na putu bila je loša kombinacija, ali inače sam duša od čovjeka.

Mala trgovinica s pristupačnim cijenama nalazila se lijevo od ceste prema centru Brseča, prvom naselju u Istri koje je imalo obilaznicu prije Rijeke. To mi je rekao šjor Anđelo, stanovnik Brseča u zlatnim godinama koji je sjedio ispred trgovine i pio pivo. Nakon što sam kupio sirnicu, jer ništa s mesom nisu imali, sjeo sam pokraj njega i priča je započela spontano. Na kraju razgovora upitao me hoću li mu platiti pivo. Da sam imao više novaca i bih, ali sam samo nastavio dalje.

Dok sam izlazio iz Brseča morao sam pedalirati nekoliko stotina metara uzbrdo, nakon čega je krenula nizbrdica na kojoj sam se spuštao prebrzo, poput silaženja s Jelenja kada sam ulazio u Rijeku. Tada se dogodilo nešto što se nikako nije trebalo dogoditi. Otkazale su mi obje kočnice. Shvatio sam to kada sam u blagom zavoju ulijevo pokušao usporiti, a prednja kočnica je ostala na mjestu. Zadnju sam izgubio negdje u brdima pred Slatinu, ne sjećam se više. Umjesto da stanem i polako guram bicikl uzeo sam fotoaparat u ruke, zapedalirao još brže i snimio spuštanje prema Plominu bez obje kočnice, s fotoaparatom u desnoj ruci. Znam, poprilično suicidno, s obzirom da nisam imao niti jedan štitnik na sebi, pa čak ni kacigu. Nisam imao niti andol C u torbi, ništa što bi mi spasilo ludu glavu. Spustio sam se nekako kroz krivudave ceste i starkama zaustavio na ulazu u Plomin gdje sam jednostavno ostao bez teksta. Možda ste do sada primijetili da često ostajem bez teksta, ali zapravo, s nikim nisam niti pričao dok sam pedalirao, pa je to malo blesavo od mene što pričam. Uglavnom, s lijeve strane uz cestu niknuo je mali parkić, tek nekoliko stabala, 2 – 3 klupe i 5 kontejnera za smeće. Prava mrtva priroda. Pogled prema zaljevu u kojem se smjestilo prekrasno more izbacio me iz ovih izlizanih, pohabanih i sanjarskih starki i snažno prikucao na pod. Kakve ljepote imamo, a nismo niti svjesni.

Nakon spuštanja pred Plomin uslijedilo je blago brdašce prema Labinu kroz Stepčiće i Štrmac gdje sam u jednom trenutku morao stati i odmoriti se, sunce je već sada bacalo svoje zrake, pa je bilo pomalo nepodnošljivo. U Labin sam došao za neka 4 sata, a popio sam već 4 litre vode. O tome vam ja pričam. Prolazeći kroz mali gradić obavio sam nekoliko poziva i na kratko se odmorio kad sam vidio tablu na kojoj piše 40 km do Pule. Ne treba forsirati, odmor je prijeko potreban.

Raša. Malo mjesto na putu prema Puli, lijepa nizina, brda, rječica što me pratila dobrim dijelom puta, sunce koje mi više nije smetalo, vjetar u leđa. Na ovom dijelu zadnje dionice uživao sam kao nikad do sad, vrlo vjerojatno jer sam bio umoran, pa mi se sve poklopilo tako da sam zapedalirao tek nekoliko metara. Pitom krajolik nizao je prekrasne slike što su se svako malo izmjenjivale preda mnom stvarajući u meni osjećaj slobode i zadovoljstva. Nešto neopisivo, pogotovo kad sam se spustio skroz dolje prema naselju Most Raša, nekoliko kilometara dugom ravnom dijelu ceste omeđenom poljima i u daljini brdima. Veličanstven prizor koji sam uhvatio i videozapisom. Sve je bilo tako dobro i onda sam naišao na problem, veliki problem.

Naime, u naselju Most Raša trenutno su bili radovi na cesti, ali ta cesta se proteže oko brda dobrih 5 kilometara. Ono što me zabrinjavalo je da je ta cesta u potpunosti makadamska, a ajkula sa svojim tankim gumama nema šanse na njoj. Tako sam bio primoran gurati ajkulu, sa punom opremom, po suncu 5 kilometara uzbrdo po kamenju, dok su ostali sudionici prometa, uglavnom kamioni, dizali prašinu kroz koju sam vidio jedva 20 metara ispred sebe. Užasno iskustvo kojem nije bilo kraja.



Kad sam izašao iz ovog „pakla“ sjeo sam na ajkulu i osjetio kako sam izgubio veliki dio energije, a trgovine nije bilo ni u blizini. Pedalirao sam, iskreno, ni sam ne znam kako, ali „dogegao“ sam se do Barbana, 28 kilometara do Pule, zastao u trgovini i opskrbio se namirnicama. Na izlasku iz Barbana ispred mene pojavilo se ogromno brdo i odlučio sam odmoriti se u autobusnoj čekaonici. Isključio sam mobitel i odmorio se neka 2 sata.

Nastavio sam dalje prema Puli, odnosno Pomeru i na izlasku iz Marčane zastao ispred štanda sa voćem, kad ondje radi mladić iz Vinkovaca. Ugodno smo ćaskali nekoliko minuta, uredno mu platio kruške i nastavio dalje. Kilogram sočnih krušaka „progutao“ sam kroz nekoliko stotina metara. Kad sam ušao u Loboriku spustio sam se nekoliko stotina metara, moram priznati da mi je svako spuštanje tada bilo dobro došlo, jer više nisam mogao pedalirati od iscrpljenosti, iako me tek nekoliko kilometara dijelilo me od Pule.

Ravna cesta, blaga dola i tabla Pula/Pola.

Mislim da u tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene, konačno sam ispunio svoj cilj zbog kojeg sam prešao nekih 560 kilometara, po suncu, vjetru, nekim dijelom i mraku, nekoliko puta i bez hrane, vode, trgovine gdje bih se opskrbio, spavao u skupim prenoćištima, jeo ne previše zdravu hranu...ali na kraju, kad sam vidio tablu Pula više mi ništa nije bilo bitno, konačno sam stigao, iako sam imao još nekih 10 – ak kilometara do Pomera.

Išao sam vanjskim dijelom grada i zaustavio se na Ininoj crpki kako bih upitao smjer za Pomer. Nekoliko pravaca su mi rekli, a ja sam instinktivno nastavio medulinskom cestom koju je cijelim putem pratila biciklistička staza s hladovinom. Savršeno. Lagano sam vozio prema Pomeru i burazu kojeg nisam vidio nekoliko mjeseci, osobi do koje mi je stalo i više no što pokazujem, ali siguran sam da je svjestan toga.

Nekoliko brda i nizina, vijugava cesta i zapušten okoliš prema Pomeru – iznenadio sam se. Ipak je to turističko mjesto, a put od Vrbice do Kešinaca izgleda urednije nego ovaj. Ništa zato, gazio sam i dalje, a ajkula se nije bunila. Moram napomenuti da osim problema s kočnicama nikakvih drugih problema nisam imao kad je ona u pitanju. Iako je stara 15-ak godina savršeno je odvozila svih 570 kilometara i mislim da će mi taj bicikl zauvijek biti drag. Možda ne možete to razumjeti i možda vam izgleda pomalo bizarno, ali ne zanima me, znam što sam prošao „s njom“.

Velika tabla na kojoj piše „Dobro došli u Pomer“ odjednom se stvorila ispred mene. Gle, tu sam, još nekoliko metara i gotovo, bacam se sve sa sebe i skačem u more. Instinktivno sam vozio prema restoranu u kojem mi buraz radi i, tko bi rekao, pogodio sam. Velika terasa restorana „Zlatna školjka“ vidjela se izdaleka, odmah na ulazu u kamp gdje sam ostavio ajkulu. Na stepenicama sam primijetio buraza kako silazi i ide prema meni. Ovako, ne želim opisivati ovu sliku jer prave i snažne riječi ne bih mogao pronaći, samo ću vam reći da je vrijedilo svakog kilometra. Svakog. Ostavio sam stvari u sobi i ispraznio glavu mislima koje sam nakupio tijekom puta, sada je bilo vrijeme za uživanje.

---

Vezani članci:

Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #1 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #2 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #4 by Hrvoje Jurić

Tekst i foto: Hrvoje Jurić