Nada umire posljednja

Grad je izgledao zlokobno i crno; mračna prijetnja u daljini poput naftne mrlje u moru. Justin je stajao na brdu, par kilometara od prvog niza razrušenih kuća i gledao na mjesto u kojem se uputio.

"Koji kurac radiš ovdje?", upita ga Glas. Glas nije imao lice. Nije imao ni tijelo, zapravo. Jednom se pokušao sjetiti kad ga je prvi put čuo, ali mora da je bilo davno jer više se nije sjećao. Jednostavno je bio tu, vječni suputnik, smetnja i društvo. Uglavnom ga je ignorirao ali ponekad, kad mu je zaista bilo potrebno, znali su imati ugodne i plodne rasprave.

I ovoga puta je odlučio ne odgovoriti na zajedljivo pitanje koje je odražavalo i njegov vlastiti strah od ovog mjesta. Možda je Glas zapravo dio njega samog, podsvijest, demon ili druga ličnost koju je izgradio zbog osamljenosti.

"Zar ti nije dosta straha, opasnosti i smrti izvan gradova?" Glas je bio uporan. Justin je znao da je imao najbolju namjeru, ali ponekad je tako znao biti dosadan. Umjesto odgovora, uputio se prema gradu.

Držao se sjena i koliko god je to bilo moguće, zaklona dalje od ceste no na par mjesta je morao izaći na čistinu. Sjetio se jednog razgovora s Glasom kad su zaključili da je uz svu moguću pripremu, iskustvo i oprez uvijek potrebna doza sreće i vjera da će na kraju sve biti u redu. Ponekad se mora prepustiti tokovima života i nadati se najboljem. Pomislio je na to da podijeli to sjećanje s Njim, ali činilo se da je napokon zašutio pa je odlučio ne poticati ga da se ponovo pojavi.

Grad je bio tih. Toliko tih da se Justinu naježio vrat od nervoze kad se kretao mračnim i ruševnim ulicama punima smeća i komada nekad ponosnih zgrada i održavanih ulica. Žalosni podsjetnik na civilizaciju kakva je nekad bila. Civilizaciju od koje su ostale samo ljušture gradova i naselja, poput kostura mrtvih živina na cesti.

Ipak, usprkos toj zlokobnoj tišini, Justin je gotovo mogao osjetiti znatiželjne poglede na svojim leđima kako vrebaju na njega iz ruševina. Iz mraka. Znao je da mnogo toga ovisi o tome da li izgleda kao plijen ili kao lovac. Dao je sve od sebe da ostavi dojam ovog drugog. Čak i nesvjesno, jedna ruka mu je uvijek bila na dršci skraćene sačmarice koja mu je visjela u futroli uz desnu nogu.

"Kako planiraš naći bilo što u ovom neredu?" opet se javi Glas. Ovog puta Justin se nasmije i šutke mu pokaže jednom rukom na ploču s natpisom ulice koju je tražio. Glas nije ništa rekao, ali on je znao da je to bila mala pobjeda za njega. Iz džepa je izvukao omotnicu pisma koje ga je dovelo ovamo i izvukao papir da ga pročita po tko zna koji put. Nije da je bilo potrebno, znao je svaku riječ napisanu na tom komadu papira, ali sam proces čitanja bio je za njega nešto sveto, smirujuće i obećavajuće tako da je svaki put osjetio lagano uzbuđenje kad ga je čitao. Tako je bilo i ovoga puta. Usnice su mu se pomicale zajedno s riječima na papiru.

"Čekat ću te koliko god je potrebno. Volim te ljubavi." pročitao je kraj pisma na glas i teško uzdahnuo prinijevši komad papira ka usnama. Poljubio ga snažno i strasno, kao da je živo biće.

Usporedio je adresu na pismu sa onom na ulici, da bude apsolutno siguran, i krenuo dalje u potrazi za odgovarajućim brojem, ako ga je još bilo na ovim zgradama.

"Jasno ti je da pismo nije namijenjeno tebi, zar ne?" upita Glas ozbiljnim tonom ali Justin je mogao osjetiti da je to bila lažna ozbiljnost iza koje se skrivala poruga. Dugo su se poznavali.

"Nije bitno." odgovorio je i osjetio kako mu se jezik petlja, a usnice čudno oblikuju riječi od rijetkog korištenja.

"Zar si toliko očajan i usamljen da si putovao mjesec dana radi pisma upućenoga nekom drugom?" ustrajno će ovaj. Justin ne odgovori ništa, ali osjeti kako ga je pitanje pogodilo. U takvim trenucima mu se činilo najvjerojatnijim da je taj podli glas njegova podsvijest, njegov unutarnji Sudac i Kritičar. Kako bi drugačije znao pogoditi tako dobro vrijeme za izražavanje njegovih najjačih strahova i najporaznijih misli?

Pronašao je zgradu koju je tražio. Odjednom je zaboravio na sve ostalo i uputio se prema ulazu. Vrata su bila srušena iako se vidjelo da su nekoć bila zabarikadirana. U pismu je pisalo da ga čeka u stanu na drugom katu, pa se tamo i uputio.
"Misliš da je još živa?" začuo je opet svog suputnika. "Tko zna koliko dugo je to pismo stajalo na onom ormariću kad si ga pronašao. Možda je bilo tamo još od Rata."
"Zaveži!" ljutito će Justin. Nije želio slušati više negativne komentare, umarao ga je Njegov pesimizam.

Pronašao je stan koji je tražio. Osmijeh mu se prolio licem i ubrzo nestao kad je shvatio da su i ova vrata razvaljena. Oprezno je zakoračio unutra.

"Čak i ako je ovdje, ona čeka nekog drugog. Misliš da će te dočekati raširenih ruku?"
Prvi dio stana je bio prazan, osim stvari porazbacanih po podu. Morao je prelaziti preko ladica, dasaka, plastičnih boca i stakla. Nije bio nimalo tih. Vrlo neoprezno od njega, ali trenutno to nije ni pokušavao biti. Zapravo, oprez mu je bio zadnji na pameti.
"Prije će pucati u tebe." dovrši Glas svoju misao.

Dvaput je prošao kroz sve sobe u stanu prije nego je bio voljan priznati samom sebi da nikoga nema unutra. Naslonio se na štok vrata od kupaone i zaklopio oči u razočaranju. Trudio se da ne zaplače.
"Bar si se poštedio razočaranja, budalo."
To je bilo previše u ovom trenutku za njega. Izvukao je sačmaricu iz futrole i okrenuo se oko osi, u potrazi za Glasom. Vidio mu je obris u kupaoni i izderao se na njega. "ZAVEŽI!".
Prst ga je svrbio na okidaču i stvarno je želio ubiti nešto, nije bitno što. Odjednom shvati da gleda u svoj razlomljeni odraz na razbijenom zrcalu ormarića u kupaonici te spusti oružje i doda tiho: "Samo završi."

Snuždeno se vratio do sobe i sjeo na prašnjavi krevet na kojem nije bilo posteljine, samo madrac. Nije to htio priznati ali znao je da je Glas u pravu. Bio je u pravu čitavo vrijeme. Zario je lice u ruke i savio se poput vrbe na vlastitim koljenima. Kad je otvorio oči ugledao je komad papira kako viri ispod komode uz krevet. Sagnuo se i izvukao ga, nošen majmunskom znatiželjom koja nas je sve vodila od stare Afrike do Mjeseca i do samouništenja.

Bilo je to još jedno pismo. Pismo pisano istim rukopisom kao i ono koje mu je sad bilo u džepu.
"To je ona!" reče samom sebi.
"Poštedi se boli i ostavi ga ovdje. Samo idi." reče mu Glas zabrinuto. Više nije bilo posprdnosti u njegovu tonu.
Justin je samo gledao u pismo, gutao ga je očima. Usta su mu se iznenada osušila kao da se zatekao u pješčanoj oluji, a srce ubrzalo. Gledao ga je, činilo se, čitavu vječnost ali na kraju ga je samo bacio na krevet. Gledao ga je još neko vrijeme pa se okrenuo i izašao van.

"Bravo! Tako sam ponosan na tebe." započne Glas ali se zaustavi zajedno s Justinom koji se ukopao na izlaznim vratima pogleda uperenog u pod.
"Što sad?" njegov suputnik će oprezno.
Justin se okrene na peti i otrči do sobe, pokupi pismo s kreveta i spremi ga u džep. Ponovo se uputio van, ovog puta nešto veselijeg koraka.

"Budalo glupa."
"Začepi, rekao sam."


Autor: Boris Hrženjak (1982.g.), diplomirani ekonomist i samoprozvani filozof i spisatelj, bavi se pisanjem od svoje 15-16. godine i objavljivan je uglavnom u elektroničkim magazinima poput NOSF-a i TheVoid fanzina. Piše iz zabave i gušta, te u svrhu izbacivanja demona iz glave koji mu ne daju mira. Životni san mu je napisati i objaviti knjigu, bez obzira na to da li će na njoj zaraditi ili ne ^.^.

---

Gost priča ugošćuje priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::