Gost priča: Cigani vole Konje

“Dobro jutro.”, reče Aleksa promuklim i umornim glasom, krmeljajuci svoj put iz sobe na balkon, gdje sam uživao u toplom jutarnjem suncu.
“Dobro ti jutro”, odvratih, “Hoćeš bagle, još su topli?”
“Hoću, gladan sam kao vuk”.

Otpio sam još jedan gutljaj jogurta, a onda mu pružio topli bagle sa krem sirom, za koji sam znao da obožava, kao i ja, uostalom, kvarno mu poturivši zdjelu svježih jagoda uz sve to.

“I?”, rekoh, tiho, namjerno, kao da me ne zanima, otvarajući novine i tobož, koncentrirano i zainteresirano čitajući što se ružnog dogodilo jučer u svijetu.
“Šta, i?”
“Kako se provodi mladoženja samo dva tjedna pred vjenčanje?”
“Slično kao netko tko godinama nije kupio novine, pa sad folira da ih čita….”

Touche!
Bravo, mali, ipak si ti moja krvna grupa.

“Čuj, hoćeš li mi objasniti o čemu se ovdje radi? Super se Alba i ja provodimo ovdje, ali Halo!!! Ženim se za 15 dana, treba gomilu stvari organizirati za vjenčanje, a mi blejimo i provodimo se po New Yorku, kao da se ništa ne događa…da ne pominjem da si nas kidnapirao iz Pariza, maltene se nisam stigao ni spakirati kako treba.”
“Hoćes jos malo jogurta?”
“Sad me zajebavaš!”

Ne zajebavam te, Klempo, samo ti želim dati do znanja da ćeš provesti cijeli zivot u brigama, organizacijama raznih gluposti, stresu, sastančenjima, da će ti veci dio života proći programiran od strane nekih tebi nepoznatih i nebitnih ljudi, da ceš imati vrlo malo slobodnog vremena za uživanje u trenutku, zato uživaj sada…I kad god budeš imao priliku...Carpe Diem!

“Čuj, sve će ti uskoro biti jasno, sve je organizirano, i ne brini se za vjenčanje, popij malo jogurta, čeka te dugacak let.”
“Kakav let?”
“To je jedan od razloga zašto ste ovdje, htio sam vam dati svadbeni poklon bez puno publike. Znaš koliko su tvoji starci ponekad preozbiljni i koliko znaju biti najobičniji drndoši kad god primjete da se malo mašte i spontanosti približi njihovim životima.”
“Znam, i zato jednostavno ne mogu vjerovati da ste ti i moja majka rođeni brat i sestra”

“Još si ti mlad, naučit ćeš još mnogo, samo ako znaš slušati”, rekoh onako, glumeći neku staru, oronulu drtinu, koja si je umislila da je popila pamet cijelog svijeta i da su svi oko nje željni dobiti bar jedan mali komad.

Glasno smo se obojica nasmijali, ne treba tu puno priče, ili se sa nekim razumiješ ili ne, nema tu sivih zona. Tu žicu, tu frekvenciju mentalnih valova ili imaš ili nemaš, to se ne kupuje.

Pružio sam mu kovertu preko stola, najsporije što sam mogao, želio sam mu vidjeti izraz lica dok razmišlja što bi to unutra moglo biti. Pružio je ruku ka koverti, kad sam mu poklopio ruku mojom i glasno se nasmijao …podsjetilo me na scene iz kaubojaca kad varalica za stolom za Poker pokušava odnijeti pot, a prljavi neobrijani član lokalne bande mu to ne dozvoljava…

“Ne varam ja nikoga i nikada ovdje, nemaš frke, samo postoji jedan mali preduvjet koji moraš ispuniti prije nego što otvoriš kovertu.”
“Koji?” reče Aleksa u nevjerici.
“Moraš mi obećati da ćeš konačno skinuti onaj glupi poster sa sojeničkim bungalovima na Seychelles-ima. Stvarno mi već ideš na živce”.
“Kakve to sad veze ima? Zašto bih skidao poster sa zida?”

“Da bi ga zamijenio našim slikama u tim istim bungalovima”, reče Alba, lijeno se naslonivši na okvir balkonskih vrata.
“Dobro jutro princezo”, rekoh, “nisi mogla naći bolji trenutak da se pojaviš na sceni”.

Aleksa je sad vec bio potpuno sluđen. Odsutno je zijevao kao tek ulovljen som i siguran sam da mu ni na kraj pameti nije bilo da bi izabranica njegovog srca mogla biti moj jatak u kontemplaciji ovog zezanja.

Uživao sam.

“Na tren sam pomislio da mi daješ neku lovu, što bi samo po sebi bilo čudno”
“Hej, Tipe, kad sam ti ja dao lovu? Radost davanja je nešto drugo, lova ti ne može kupiti sreću, niti sretan izraz lica kad ju nekom dragom daš.”
“Ljubavi, jesam li ti rekao da imam najboljeg ujaka na svijetu?”
“Zar je potrebno!?”.

Prisla je stolu, ćipnula komad bagle-a, poljubila me u obraz i prošaptala:”Uspjelo je, još uvijek nije došao k sebi”.
Aleksa je to, naravno, čuo i kao da se polako i postepeno budi iz narkoze, rekao:”Stvarno idemo tamo?”
“Stvarno. Imaš sat vremena da se uljudis, Charlie vas kupi u 10 sati i vozi vas na aerodrom”
“Danas?!? Ali, nismo se spakirali, nemamo stvari za more, ali….”
“Sve što vam treba, je u ovom rancu iza tebe, Sve smo spakirali sinoć dok si se tuširao”.
“Za 15 dana odmora, sve što nam treba je u ovom rančiću??? Koga vas dvoje zajebavate?. Alba u običnu popodnevnu šetnju ide sa više prtljage?”
“Dva kupaća kostima svakom od vas, 2 majice, putovnice, kreditna kartica za ne daj bože i nekoliko kutija kondoma. Ništa drugo vam ne treba, vjeruj mi.”
“Osim toaletnog pribora, naravno”, opet se pojavila Alba, smijuljeći se šeretski, zagonetno. Pritisnula je nešto na daljinskom upravljaču i krenula je glazba…pjesma koju sam odnekud znao.

Cigani ljubljaet konji, a konji ne prostilje……..



“Mala, opet si pajala po mom paketu za prvu pomoć. Morat ću nagovoriti nećaka da te žestoko kazni…” namignuh.
“Zar nisi čuo kako smo se međusobno kažnjavali noćas, mislila sam da ćes nas izbaciti van.”
Čuo sam, kako nisam…nemaš frke, lutko, sve je to okay, i ja sam nekad imao 22 godine, doduše davno, ali sam ih definitivno imao…a i niste baš prvi koji su se voljeli u toj sobi.

“Idem pod tuš, vas dvojica ste mi nešto preozbiljni odjutros, Chiaooooooo”.

“Zašto se nikad nisi oženio? Je li ti žao zbog toga?”
Čekaj malo, volim ja tebe, ali “sucker punches” ipak nisu dozvoljeni….Moram priznati da me klinac zatekao u raskoraku. Ne idi tamo, ne volim o tome pričati čak ni kad sa samim sobom razgovaram, a kamoli kad je tu još, netko, pa bio to i ti.

A onda, razmislih, zašto da ne.

“Nije mi žao zbog činjenice da se nisam oženio, žao mi je što nekim ženama nisam bio bliži, te što nekima nisam dao više šansi da mi se približe. Hmmm, ili sam volio pogrešne žene, ili sam za prave žene jednostavno bio pogrešan muškarac, ali mislim da je ipak najveći razlog to što sam najviše volio žene koje nisam imao, neke čak ni poznavao”.

“Kako si mogao voljeti ženu koju nisi ni poznavao?”

“Lijepo, postojala je jedna djevojka tada u Osijeku, za koju nikada nisam imao pojma ni kako se zove, niti gdje stanuje, koliko godina ima, sve sam nešto nagađao, a viđao sam ju stalno i svuda. Bila je prelijepa, rekao bih da je bila godinu ili dvije starija od mene. Pričam ti o vremenu dok su još postojale prirodne plavuše, dok su žene imale uredne frizure, zdravu kožu na licima i prirodne grudi, a muškarci bili više muškarci, a manje “muškarčine”. Znam da bi ti malo od toga prepoznao danas, ali hej, takva su vremena bila.
Imala je snen pogled, na koji sam uvijek padao kao pokošen, umoran, a opet snažan izraz lica. Uvijek je bila našminkana, ali nikad napadno, uvijek diskretno i jednostavno odjevena, ali sa mnogo stila popraćenog mnoštvom malih detalja koje, da bi ih zapazio, trebalo ti je dobro istrenirano oko. Znaš ono, cipele, remen i narukvica ili broš na majici u istim bojama, marama umjesto remena na levisicama. Jedna od onih koja je znala izgledati savršeno elegantno u levisicama, bijelim jednostavnim patikama na bosu nogu, bijeloj pamučnoj majici i kosom povezanom u “opušteni rep”.
Pamtim ju kako sjedi sama na balkonu dvorane za tjelesni odgoj Osnovne Škole “Braća Ribar”, svake subote popodne, dok je trajala liga, te kad smo god tamo igrali, naslonjenu prekriženim podlakticama na ogradu, a onda brade zaronjene u tu prelijepu školjku. Pouzdano sam znao da njeno prisustvo tamo nije bilo vezano ni za koga iz tog svijeta, nitko ju nije poznavao, nije bila ničija djevojka. Stvarno čudno, uvijek je bila tamo.
Iskreno, bila mi je dodatni motiv, ako ništa drugo, a ono zbog one majušne teoretske mogućnosti da je tamo baš zbog mene…Nekoliko puta sam ju vidio sa Čuljkom na motoru, ali je bilo izlišno pitati njega o njoj. Čuljak je tih godina mijenjao djevojke barem jednom dnevno, sve su bile vrlo lijepe i zgodne i stvarno ne znam kako bih mu objasnio tko je “Ona-zgodna-plava-snenog-pogleda-što-dolazi-u-Braćiku-subotom-na-odbojku-i-sa-kojom-si-prošao-na-CTX-u-pored-moje-zgrade-u-prošlu-nedjelju-popodne”.
Nebrojeno puta sam ju viđao kao jezdi gradom u svojoj “SIERRA-I” sive boje, koja je još uvijek napadno imala naljepnicu “D” na poklopcu prtljažnika, iako je imala osječke tablice. Svaki put mi se činilo da me krišom pogleda i kad me prođe, da mi mahne, onako da ne vidim. Vjerojatno griješim, ali, eto, to je jedna od rijetkih stvari za kojima žalim, što je barem nisam upoznao, kad sam već toliko maštao o njoj.”

“A neke koje nisi imao?”

Opet ti? Dosta više. Pričat cemo o sportu, tvom odmoru za koji imas još svega nekoliko minuta vremena da se spakiraš prije nego što Charlie stigne, o novim tehnologijama, DNK analize, o globalnom zagrijevanju planete, strateškoj vrijednosti i povijesnom utjecaju čajne kobasice na međunarodni položaj Hrvatske ako hoćeš, ali o Kristini nećemo…

“Ne sjećam se više, bilo je toga.”
“Ti se nečeg ne sjećaš? Lažeš! Imaš memoriju kao slon, a tu mi prodaješ priču kako se ne sjećaš nečeg tako bitnog u svom životu?!?”

Naravno da lažem, blento blentavi, ali nemoj me tjerati da se prisjećam ljeta 1989., jedne Kristine iz Nolove ulice, plave kapije na kući br. 3; jedine djevojke u gradu Osijeku koja je imala ekskluzivno pravo provesti noć u mom stanu, a da ja pritom budem cijele noći u drugoj sobi, te kako smo bili samo prijatelji i ništa više, nemoj, molim te.

“Obecao sam Albi da to neću spominjati, ali moram te pitati dok je ona još u kupaonici. Kako to da je cijela njena obitelj protiv njenog braka sa mnom, cijela moja obitelj protiv mog braka s njom, a ti tako pozitivan oko svega toga? To nam nikako nije jasno.”

“Jednostavno je to, ti se ženis Albom, a ne njenom obitelji. Ona se udaje za tebe, ne za tvoju obitelj. Znaš, nekad ljudi koji su ti najbliži, kao npr. ona moja luda sestra i njen ludi muž, znaju pretjerati u tome koliko ti dobrog žele. Nemoj im zamjeriti to što su ti rekli, nisu ništa lose mislili, samo žele najbolje za svoga sina. Human problem u toj priči je što, htjeli to oni ili ne, projektiraju tvoju budućnost kroz svoje životne prizme, ali to je samo ljudski. Vas dvoje trebate graditi svoj svijet, pa ako se obitelji u to uklope - super, a ako ne - opet dobro.
Ja, vidiš, jasno vidim da ste se našli, da niste više zatelebani, već da se volite, a ona, …”, zastadoh, spontano.
“A ona?”
“Ona ima rijedak talent koji ja nikada nisam uspio naći ni u jednoj ženi, a koji ti moraš znati prepoznati, čuvati, cijeniti i njegovati.“
“Koji talent?”

“Sa podjednakom količinom žara i strasti daje i uzima, poklanja i otima”.

---

Aleksandar Đukanović

Rođen sam otprilike na pola puta između “u bolnici pacovi pojeli bebe” i prvih Cica-Maca, 1971. godine, u gradu u koji nikako da se vratim…vjerojatno zbog toga što nikad zapravo nisam iz njega potpuno ni otišao.

U dvadesetoj godini, od veselog mladića, sportiste, studenta prve godine Ekonomskog Fakulteta u Osijeku, svačim izazvan, ali ipak svojevoljno postadoh čergar, te nekima simpatični boem i to nemam namjeru mijenjati sve dok…..nije bitno.

Počeo sam pisati mnogo godina prije no što sam prvu misao ikada stavio na papir i to radim slično kao što živim, slijedeći neka samo moja pravila… prvo srcem, pa tek onda glavom, što je, uz dobro vino i noć u kafani uz dobre cigane, najbolji recept za miran san, ali i poslovni uspjeh, koliko god to nekome čudno zvučalo ili izgledalo iz daleka.

Mnogi me pitaju zašto pišem…Eh, dragi moji, kad bih znao zašto, prestao bih istog trenutka, jer bi to ubilo kreativnost I spontanost, te ljepotu uživanja u malim stvarima, preskupim da bi se za novac mogle kupiti, koje uz sve projahane Scile I Haribde uspijevam zadržati u sebi sve ove godine, zato….živjeli!

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::, a dosad objavljene priče ::ovdje::