Tajni prolazi umjetnosti

Pomalo još tinja noć, ali iako se ugasila, uspijeva ponekim korakom proviriti u tvoje skrivene dijelove. Kao obično po staroj navici na ulice se spušta jutro. Sigurnih koraka penje se na krovove, izlazi na trgove i uvlači kroz prozore. Sva ta neodoljiva i čarobna umjetnost odvija se u tebi i teži da nadživi tromu uspavanost koja se kao svakodnevni motiv provlači kroz naša buđenja. Nakon kratkotrajnog sna, umjetnost je ne posustati, već pod kišom tmurnih oblaka prepoznati ljepotu svitanja. Osjetiti njegovu snagu s kojom život dobiva svoj dublji smisao.

Kad među zvijerima zavlada strah, sve se brane sirovom snagom, ali iza toga ništa ne ostaje. Kada ljudi postanu plašljivi, umjetnost ih dariva svojim tajnim prolazima iza kojih svakog čovjeka uvijek čeka ljepota. U trenutku kad pomislimo kako su koordinate našeg budućeg kretanja određene, ona odškrine svoja vrata i iznenadi nas. Istegnemo vrat i znatiželjno zavirimo u nepoznato. Dovoljno, pa da cijeli naš svijet prekrije slatki okus mašte. Međutim svaki puta kada se tako usudimo, samo nas iskustvo vremena pokupi i zabilježi u svojim trenucima. Ali zato, na neopisivim stranputicama s kojima se od pamtivijeka svađamo, uvijek postoji netko tko zna kako ćemo zaobići zagonetne putove.

Pokojni Đorđe Bosanac bio je umjetnik, jedan od onih koji nam čudesnim stilom svog umjetničkog postojanja otvaraju vrata. Bezbroj puta je svima nama dijelio umjetnost. Sa dasaka koje život znače, poklanjao nam je neumorno svoj glas. Odjekivalo je njegovo srce poput prirode s kojom je i sam odrastao. A priroda je sama po sebi umjetnost, ona se i sastoji iz umjetnosti, iz njenog korijena čovjek se uspinje u visine kojima teži. Kako je svojedobno Krleža rekao, umjetnik ne može biti prepolovljen pa da jedan svoj dio pokazuje za dnevnu ili životnu stvarnost, dok mu drugi služi kao pokriće. Đorđe je upravo sebe živio, nije se izgubio u uskovitlanoj prašini prolaznosti. Nije se mogao izgubiti, jer umjetnost nije prepuštao nikakvoj slučajnosti. Za nju koja ga je prisvojila i toliko voljela, imao je predviđeno sve svoje vrijeme.

U ovoj eri predoziranosti sa svime i svačime, rijedak je onaj koji se ne povlači u stranu. A umjetnost se ne da glumiti, a još manje odglumiti. Sretan je onaj kome ona zaokružuje, ali ne podvlači život. Mnogi su je od pamtivijeka pokušavali prokazati, kopirati njene pokrete, čak i ukrasti njezine navike, ali nikada im nije pošlo za rukom utišati njezinu strast. Niti su uspjeli strast za njom svesti na određenu mjeru.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić