Tko je za volan?

Pogled na digitalni mjerač benzina me zapanjio.
-Do vraga! Opet je prazan!!

Iako nisam neka nafurana riba sa turbo automobilom da pržim nemilo po Osijeku, a ni tata (ni itko u rodbini) mi nije policajac, ipak nekako tupavo vozim i previše trošim.
To je valjda uobičajeno kod “nepažljivih” žena...
Kako bilo, skrenem ja na onu benzinsku na Kanižlićevoj i stanem iza jednog bijelog audija.
Ne kontam se previše u automobile, ali tri (četri, pet? ;-) )krugova što su spojeni onak k’o na zastavi olimpijskih igara nije teško zapamtiti.
Daklem, stanem ja kad iz gore navedene lađe izlazi lik s kretnjama geparda...
Mlad, reklo bi se kojih 23 ljeta...hm...ne loše njuškice, onak treći dan nebrijanja, visok, crn, neka super bijela trenerka na njemu, guza prilično ukusnog oblika, ramena dovoljno široka za nošenje preko praga...na prsima natpis NEW YORK.
Prvo što mi je palo na pamet bilo je – ah, fala Bogu što ja nisam na njegovom mjestu jer bi sad on popizdio koliko dugo ja inače točim i sve činim sa kretnjama demencijski načete babe – te pazim da se ne uprljam, te ne znam na koju stranu se odvrće onaj poklopac od rezervoara, pa zaboravim ključ u bravici volana, te ako zaboravim ugasit svjetla auto mi pušta neki neidentificirani bip-bip pa svi okreću glavu kad mi se to dogodi, a da ne pričam kako uvijek stanem predaleko od bankine da to bude naprosto smiješno i na kraju nikad nemaju sitniša da mi vrate pa “satima” čekam kusur, jer ne znam tempirati točenje na okrugli iznos...
Nikad mi nije bilo jasno kako su žene “bolje” za volanom, jer po sebi kontam kad se ostave volana – to je katastrofa. Ne daj Bože da moram gumu mijenjat.

Uvalih se ja sva zadovoljna u sjedalo, rekoh: “Super, eto neće dugo trajati, iza mene nema nikog, a ti dečki s “tim” autima su ko zmajevi. Ajd sad ja da malo uživam u blejanju u ovog sposobnog mladca.”
Jednako kako je “antilopsko gepardovski” iskočio iz automobila, tako je i vještim pokretima navukao najlon rukavice, pa sav bitan, svjestan svog izgleda i vrste automobila koji vozi, ležerno otvario spremnik goriva, elegantnim potezom ugurao crijevo u pogodan položaj i ostavio ga tako. Za to vrijeme pogledava prema meni i onak k’o fol se smješka, pa zagleda poluzainteresirano u one brojčice što se bezglavo vrte, kad odjednom aaaaaaaaaa ...
Trgne se crijevo i nekako ko ukleto skoči, a on u čudu krene uhvatiti ga objema rukama, ali ga usput (i vjerojatno) stisne prejako i benzinom polije svoju bijelu trenirku i svoj automobil.
U nastupu panike i benzinskog zalijevanja, odbaci crijevo od sebe na zemlju i stane psovati, šutati automobil i pokazivati animal from inside.Nisam znala jel bolje da se pravim da ne vidim ili da odem.Nikad nisam vidjela bjesnijeg čovjeka.
Uzeo nekakvu krpu iz auta, nešto malo pobrisao po sebi i autu, otrčao do blagajne (pri tom zaključao auto na daljinski), platio valjda i više nego je trebao i odjurio neviđenim turiranjem uz škripu kočnica.
Vjerujem da se nije u životu osjećao gore.
Uhhh....nije mi bilo do smijeha... to se na kraju svakom može dogoditi.
A onda se sjetim s koliko nadmenosti je započela epizoda...

Zapravo je jako dobro biti žensko. Ako ništa drugo, sve za tebe može učiniti sposoban muškarac, ne?