Svjetlo savjesti

Prigušena svjetlost ljudske savjesti neumorno plamti kao podsjetnik u duši čovjeka i osvjetljava put kojim on uporno i tvrdoglavo hoda zatvorenih očiju. Radi njega se stalno izlaže neugodnim iskušenjima, ali čovjek svejedno, drsko i nekontrolirano, narušava granice neopisive izdržljivosti prirode. Ispituje zbog čega je u njoj dobio mjesto i neprestano mijenja njezin unutarnji raspored. Takvo miješanje u njeno djelovanje omalovažava prirodni tok i opasno remeti odnose na kojima počiva cijeli sistem njegovog postojanja. Prirodi je svaka sitnica jednako važna, jer doprinosi funkcioniranju života u konačnom zbiru. Mogućnost isključenja iz samog toka jednaka je za svakog živog stvora i nikako nije slučajna. Bez iznimke ili bilo kakvog odstupanja, ta je mjera točna i nepogrešiva.

Nezamislivi su puteljci i stranputice kojima lutamo, jer od kada koračamo, konstantno izazivamo dobre namjere prirode. U nekim trenucima se zanesemo i toliko s njom poigravamo da nismo svjesni kamo nas takvi eksperimenti odvode. Sa našim sve većim utjecajem na prirodu i na njene tokove, svaka travka i svaki cvrkut postaju dragocjeniji i neprocjenjivo važni. Koliko god bili ponosni na cvijeće ili ptice u tvojim parkovima, u stvarnosti ne raspolažemo s njima. Iako tako ne mislimo, mi svojim ponašanjem samo prkosimo prirodi i remetimo njene osnovne namjere, a to je prije svega sloboda za svaki oblik života. Bez toga ni priroda nije skladna, niti je s nama.

Priroda se s najboljom namjerom prepustila našoj odgovornosti za nju. Neprekidno popušta pred naletom naše nerazboritosti i koliko god izgledalo da smo je nadjačali, ona svakodnevno ispravlja naše pogreške. Pokazuje svoju nemjerljivu moć, ne kao upozorenje, već nam blagonaklono otvara mogućnost boljeg razumijevanja kako bismo sretnije živjeli. Međutim, naše konstantno djelovanje na nju, umjesto ohrabrenja, donosi joj sve više opasnosti, jer osjeća kako je našu razboritost preuzela silovitost.

Zahvaljujući darežljivosti te iste prirode, unaprijedili smo tehničke pretpostavke koje nam omogućavaju lakše kretanje kroz cijeli niz prostorno vremenskih udaljenosti. Nekada smo, s jednog tvog kraja na drugi, prelazili slušajući šuštanje lišća kako se miješa s prašinom pod našim koracima. Usput smo primjećivali svako stablo i mislili da je priroda nepromjenljiva. Danas se to naše stanje promijenilo, kao što se mijenjao miris zanosnog vjetra koji je dolazio sa obala tvoje Drave. Kako je vrijeme odmicalo, počeli smo naslućivati da su mirisi sve rjeđi, a zatim smo primijetili i njihovu neobičnost. Sada, iako ih je manje, više ne brojimo stabla, a lišće samo ponekad čujemo. Svjesni smo koliko je priroda u stvari nezamjenljiva, ali isto tako nismo još shvatili, koliko smo je povrijedili.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Davor Pavlić