Najdraže buđenje

Moj grade, svako jutro, prije nego što se probudimo, ustaje naša ljubav i zbog toga što je volimo, nikako ne možemo biti nesretni. Od svih poznatih buđenja, jedino je njeno u kojem nema pohlepe i koje nam ne nameće nikakve prinude. Zbog toga nam je njena prisutnost najdraža, jer na samom početku dana, tako jednostavno izmami osmjeh srca da se ono zahvaljujući jutarnjem zavođenju, otvoreno i sve slobodnije prepušta zagrljaju života. Svjestan sam kako potpuno pripadanje nekomu ili nečemu, voljeti nekoga ili nešto, ne znači istovremeno razumjeti sve oblike koji se u neograničenim količinama jedni za drugim javljaju. Prekrasno je to i osjećajno, pogotovo kada nam je ona jedini djelitelj svih naših tajanstvenih osjećaja. Zbog njih i jeste u nama najčistija, najbliskija i najiskrenija sugovornica, a ujedno i nezamjenjivi razlog svih onih sati koje u vlastitom priželjkivanju bezbroj puta zajedno predviđamo.



Zato ne treba provjeravati, svako jutro, želju za životom i usmjeravati se prema njegovim hirovima. To ne znači da ne pristajemo na nekakve njegove isplanirane rute, već da se kao sudionici znamo dobro služiti kompasom. S druge strane, da bismo mogli iskreno voljeti trebamo se riješiti velikog broja predrasuda i svih onih obveza prema kojima smo u podređenom položaju. Prije svega mislim na prihvatljive kompromise kroz koje se prepoznajemo i uzajamno poštujemo. Tvoje su nas široke ulice i raspojasani parkovi tome naučili. Zbog toga smo ih s ponosom primili kao tvoju iskonsku želju. Isto tako, zahvaljujući njima, znamo dobro kako nismo samo kretanje kroz zrak ili priviđenje jutarnje magle. Uvjeren sam kako je sve što nam pružaš siguran znak tvog dobročinstva.

Kolika li su samo sjećanja izrezbarena i ostala nedovršena na drvenim klupama? Ali isto tako nestala u šuštanju jesenjeg lišća, zagubivši se bez traga. Koliko puta smo onim istim tvojim puteljcima kojima nikada nije bilo dovoljno naših susretanja zastali? I danas, nakon svih onih skrivanja pokraj klupa oni odzvanjaju. Ne, nije u pitanju samo jeka stare ljubavi, već ista ona tvoja ljubav s kojom si nas oduvijek na njima dočekivao. Kad nam je bilo teško ili kad smo se radovali, strpljivo si čuvao mjesto za nas. Kad bismo se vratili bezbrižni ili bezvoljni, često bi s nama sjeo u njihovo krilo. Uvečer ili tijekom dana, pronašao bi toliko potreban mir za nas. Ponudio bi tišinu svog vremena, jer voliš kad se naše misli kao nezamjenjivi dio tebe prepuštaju tvojim krošnjama.


Tekst: Zal Kopp