Gost priča: Griješimo li baš svi?!

Ljudi često na samom početku nečega, bilo čega, doživljavaju krivo. Tako je bilo kad sam počeo prepričavati i ovu priču. Započinjao sam u stilu, bilo je jedne godine, ne tako davne. Ono što je uslijedilo svima je ukazivalo na nebitnost postojanja i liječenje životnih rana u opuštajućoj mirnoći inozemne destinacije. Ali očaj je uvijek tu negdje, na dohvat ruke, spreman je za ugrist vas za guzicu.

2003. godina nije bila baš neka godina za pamćenje. Dobio sam otkaz s posla koji možda nije bio neki previše sjajan posao, ali ipak je donosio kruh na stol. I to ne onaj jeftini crni, nego skuplji - integralni. Bila je to i godina kada me dugogodišnja djevojka ostavila sa slomljenim srcem, povrijeđenim ponosom i pregaženim egom. Bilo je to tamo negdje u proljeće, u vrijeme kada bi sve trebalo cvjetati, a ne odumirati u polaganoj boli ogoljenoj do same srži. Jedan od sitnijih životnih paradoksa, ali tako bolnih kao da mi je netko pohvatao sve čakre u tijelu i stisnuo ih silkom. No dobro je bilo što sam u listopadu dobio poziv od jednog jako dobrog starog prijatelja. Možda bi trebao istaknuti kako taj frend zapravo pripada prošlom vremenu i pošteno bi bilo da kažem da je bio jako dobar prijatelj, još tamo dok smo u školskim danima pregazili prvo osnovnu, a zatim i srednju sjedeći zajedno u istoj klupi. Prije više od pet godina otišao je živjeti u Njemačku, u neko selo u okolici Hamburga. Poziv koji mi je uputio u listopadu '03. bio je upravo taj da ga posjetim. Kako inače slabo stojim s raznim švapskim nazivima, stvarno se ne sjećam kako se mjesto zvalo, a i da se sjećam, sumnjam da bi ga mogao izgovoriti a da pri tome ne izazovem poplavu smijeha okoline. E sad, budući da sam bio nezaposlen, prihvatio sam poziv i skoro cijeli listopad proveo tamo. Opuštao sam se. Često sam uskakao u autobuse za Hamburg, šetao prekrasnim šumama sjevernonjemačke nizine, odmarao uz zvukove prirode ili slušao propovijedi mladog svećenika u seoskoj crkvi. Sjedeći tada uvijek u trećem redu crkvenih klupa, razmišljao sam o, vjerovali ili ne, svojim grijesima, i bio sam predan u tim mislima. A grijeha je bilo. Malo bludničenja, malo alkohola, pokoja laž, i povremeno iako rijeđe, koji dim trave za bolju volju. Kada se na kraju tih nekoliko pomalo zbroji, dobijete ipak nešto poveću količinu grijeha. I tada, sredinom listopada, u tom malenom mjestu na sjeveru Njemačke, započinje ova priča...

Podrum je bio polumračan, vlažan, pun ustajalog smrada plijesni i pun guste paučine. Vrata koja su vodila na vijugave stepenice za gore u prizemlje bila su zaključana lokotom s vanjske strane, i bila su željezna. Nitko izvana nije mogao čuti ništa, ni zapomaganje, ni vrisak, apsolutno ništa. Već je i odustala od vrištanja, čuvala je snagu nakon početnog šoka. Zavezana je bila za jedan od dva središnja nosiva stupa u podrumu. Bila je užasnuta, u strahu, i morala je ići pišati. Od sinoć je ovako brutalno zavezana za stup. Sada je jutro, devet sati, ali ona to ne zna. Ona je u mraku nečijeg jebenog podruma, svezana za stup, užasnuta, preplašena i mora ići pišati.

On je u tom trenutku bio u kuhinji, gazio je točno iznad mjesta onog stupa za koji ju je svezao. On ju je oteo i bio je njezin mučitelj. Bezizražajnog lica sjedio je na staroj škriputavoj kuhinjskoj stolici i razmišljao je o toj ženskoj osobi koju je zavezao u podrumu svoje kuće. Ali nije razmišljao o ispravnosti svojih postupka, bio je lišen moralnih dvojbi ili bilo kakvog osjećaja ljudskosti. Njegova kuhinja, njegova kuća a pogotovo njegov zagušljivi podrum bili su prostorije u kojima je skinuo s lica svoju masku čovječnosti. Između svojih zidova bio je krvnik. Nemoralna, devijantna, opaka i izopačena ljudska kreatura. Buljio je u stol, usporenim pokretima češao se po bradi i razmišljao je kako će zadovoljavati svoj bolesni nagon za mučenjem. Psihičkim mučenjem, fizičkim mučenjem, bilo mu je svejedno. Samo da vidi strah i očaj u očima, i da čuje zaglušujuće urlike bola. Palio se na to, to ga je hranilo...



Upoznali su se preko interneta, na jednom od onih portala za spajanje usamljenih duša, devijantnih tipova, promiskuitetnih žena i ružnih frustriranih ljudi. Tamo je tražio svoje žrtve, i bio je uspješan u tome. Bio je vješt govornik, vješt sugovornik. Znao je ponuditi pravu riječ u pravo vrijeme. Manipulirao je i pleo mrežu dok se konačno nekakva napaćena, usamljena duša željna samo malo pozornosti ne bi uhvatila u to. I uhvatile su se. Ženske osobe koje su bile same, bez ikoga. Zatim one koje su plivale u moru egzistencijalnog očaja. Ili one koje su krenule utažiti neke vlastite perverzne apetite koje nikako nisu mogle razotkriti u svojim stvarnim pitomim životima. Životima u kojima su bile obične službenice obučene u ružne suknje i klasične šarene staromodne bluze. Ili su pak bile trgovkinje, ili kuharice u skučenim i vrućim kuhinjama drugorazrednih restorana. Ona u podrumu... Ona mu je bila samo najobičnija lovina, najnovija najobičnija lovina.

A ona je već gubila snagu, mentalno je mjesečarila situacijom, moć rasuđivanja ju je napuštala. Nije znala koliko je dugo u tom prokletom smrdljivom podrumu. Bila je gola, upišana i usrana. Već danima je trpao u nju neku slabo kuhanu, bljutavu hranu i šopao ju je prljavom toplom požutjelom vodom iz trule bačve. I svaki put kada je čula otključavanje lokota u užasu se pitala što će joj učiniti. Psihološka tortura bila je možda neugodnija od one fizičke. Ma koga ja zavaravam. Bol, nanosio joj je bol! Kada je bila sama, okretala se panično, pogledom pretraživala to užasno jezovito mjesto, izgubljena u svom grijehu. A njezin jedini grijeh je bio što je preko interneta pokušavala naći možda srodnu dušu. Ne, to nije bio grijeh. Ali prikazivala si je to kao strašan grijeh koji ju je doveo u ovu situaciju, predbacivala si je sve, dan kada je uopće sjela pred tipkovnicu, to što je bila lakovjerna i što nije sredila život u nekim svojim mlađim danima.

Jednom prilikom u mojim opuštajućim šetnjama učinilo mi se da sam čuo zapomaganje u osamljenoj kući na rubu šume. Po svemu što sam čuo, bio sam siguran da se nešto događa. E sad, bez konkretnih činjenica mogao sam samo nagađati. Tako je moja procjena mogla biti loša, mogla je isto tako biti i dobra, ali moja procjena nikako nije bila zlonamjerna za što su me optužili kada sam pokušao reći da se tamo nešto sumnjivo događa. Osim toga, ništa više nisam mogao učiniti. Moji domaćini su me uz ispriku zamolili da odem jer su se mještani javno žalili da pričam gluposti i da s nekim balkanskim i primitivnim razlogom uzburkavam duhove u mirnom i pitomom mjestu. I da ta kuća na rubu šume o kojoj ja pričam pripada najuglednijem članu njihove zajednice i kako mi neće dozvoliti da ga blatim.

Kasnije sam saznao da sam ipak bio u pravu. Za nesretnu ženu iz podruma bilo je kasno, a njega su uhvatili jednog prijepodneva u trenutku dok je laganim, smirenim korakom i blagim pogledom, s kolarom oko vrata ušao u seosku crkvu kao – svećenik! Jedino što je tada rekao bilo je, ″Svi smo mi samo ljudi koji griješimo.″.

Tadijan Klas

---

Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::