Gost priča: Živio, moj gospodine!

- Zamisli šta će onaj deda da ispriča svojoj babi kad danas dođe kući? - reče Oliver, ispijajući po tko zna koju čašu Malvazije, gledajući me kroz zamagljene lenonke, dok se borim s njima dvojicom u kadru istovremeno bezuspješno pokušavajući iskoristiti sve moje jebene multitasking (stara hrvatska riječ, op.a.) vještine te dozvati konobara ne bih li mu objasnio da se od prazne flaše vina još nitko nije napio, dozvati Lepog Miću (za neupućene, onaj viši i stariji od dvojice cigana iz filma "Ko to tamo peva", koji dan-danas tambura u ovoj kafani usred šume iznad grada) da mi zasvira ono, moje, što on najbolje zna, ali i ispipati od patrole prometne policije koja je svratila da se ugrije, kojim putem bi bilo najpametnije sići u grad, kako bi se izbjegle njihove promrzle kolege. Ehhhh...ponekad mi se stvarno čini da je život samo uboga verzija reklame za Master Card. Priceless!!!

Odrastajući u jednom gradu kojeg više nema, na način kako se više ne odrasta, razvio sam jednu moju, vrlo osobnu i vrlo privatnu teoriju, po kojoj se prijatelji stječu do mature. Što si uradio-uradio si. Bio sam spreman svađati se, objašnjavati, razglabati tu teoriju u svakoj prilici, čak i kad ju nitko ne bi osporavao. Imao sam svoja uvjerenja...i ono, za što ginu budale.

Cijeloga života pa i u tim 'ludim godinama' bih čitao šta god bi mi došlo pod ruku, kad god bih imao slobodnog vremena. Kada nisam imao slobodnog vremena, napravio bih si ga...tada je to bilo moguće i sasvim prihvatljivo. Tada, u nekom trenutku, nađem negdje sabrana djela Zane Greya... Trash, rekli bi kritičari.

"Vjerojatno" - kažem ja, ali tko vas još sluša. Vjerojatno sve to skupa nema nikakvu literarnu vrijednost i vjerojatno je to plagijat plagijata... ali koga je to briga! Svidjela mi se humana jednostavnost toga štiva, svakodnevne priče s divljeg Zapada, ispričane kroz prizme ljudi koji se jednostavno bore za goli život i egzistenciju. Netko motikom, olovkom, netko pištoljem, šta se već nađe i čemu si već vičniji...dijalektika, to ti je.

U jednoj od tih priča, pojavljuje se pakleni Brent Wade... pogana njuška, bivši revolveraš, probisvijet, kockar, ubojica i sve ono najgore što prvo upada u oči kad se spomene divlji Zapad, prljavi Saloon i tome slično... priča već milion puta ispričana, ali ovoga puta taj isti Brent Wade jednom mladiću, koji je, by the way, na dobrom putu da postane ono što je Wade nekada bio, pruži sasvim drugu verziju događaja koji se o njemu prepričavaju, pokušavajući mu ukazati na error of his ways i uputiti ga ne neki drugi put, less travelled.

Mladić ga na kraju pita - Pa kako, kad sve to znaš, si proveo život tako kako jesi, na nišanu? - Wade mu odgovara - Ja nisam imao nikoga da mi kaže ovo što sam ja tebi rekao -

Pišući danas Facebook čestitku mojoj prijateljici Verici za 40. rođendan, shvatio sam većinu prijatelja i ljudi sa kojima se jako lijepo družim i slažem, zapravo upoznao nakon te moje famozne mature. Čast onoj nekolicini slavnih izuzetaka koji su tu već više godina nego što želim priznati, ali jednostavno, nisam imao mog Brenta Wade-a....Paklenog!

Olivera sam upoznao 1996. godine u hotelu Inter-Continental u Bukureštu, na nekoj večeri, koja je prividno bila poslovne prirode, upriličena kako bi se nas dvojica upoznali....hmmm...ovo čudno zvuči, zar ne? Bit cijele priče je bila velika bojazan naših tadašnjih šefova, kako ćemo se nas dvojica složiti jer smo trebali zajedno raditi na jednom velikom projektu, gdje su njegova i moja kompanija prividno najbolji prijatelji, mada u biti ljuti neprijatelji, a da zapravo nikome stvarno do kraja nije bilo jasno zašto je to tako. Osim nama dvojici....nas je bilo baš briga.

Složili smo se bolje nego što je itko očekivao...prešutno smo se dogovorili da se oglušimo o instrukcije šefova i odradili sve što se od nas očekivalo u najboljem redu. Ipak je ta berba 1971. bila relativno dobra. Malo proizvodi te berbe znaju biti opori, ne ostavljaju baš najbolji vijenac, nisu baš za natjecanja i pompu...ali sve u svemu...stavi nas uz dobar roštilj, društvo i tamburu...pa da vidiš! U godinama koje su uslijedile, puno smo raznih, velikih stvari odradili i poslovno i privatno, prokrstarili svijet 8 puta u krug i baš me briga što sam ga upoznao tek poslije mature...

Povijesni dogovor postoji da će mi biti kum kad se budem ženio...jednog dana...možda (ženio, a ne kum), ali ne bih sad o tome. U posljednjih nekoliko godina, se rjeđe viđamo, što je uglavnom, mojom krivicom, ali to ne mijenja na stvari.
I opet Inter-Continental, samo nekih 800 km zapadnije od onog u kom smo se upoznali. Ja sam tu već neko vrijeme, on je svega dan ili dva, poslovi su završeni, sad je vrijeme za časicu razgovora, i još koječega...

Već od popodneva sam se radovao što ću ga vidjeti, prošlo je skoro 6 mjeseci od zadnje pijanke u Beču...puno se toga izdogađalo. Oprao sam moj novi, predivni crni auto, obukao bijelu košulju i tamno, večernje odijelo, stavio omiljenu crvenu kravatu, sa neizbježniom crvenom dugmadi na manžetnama i samo na brzinu svratio do mojih da im nešto odnesem i onda pravac hotel.

Mama mi reče da izgledam kao šofer...bijela košulja, crni auto, opran do maksimuma opsesivno-kompulzivnog poremećaja na -10 vani, ali nema veze...i neka pozdravim kuma.

Prelazeći Savu, pozvah... - Debeli, jesi spreman? Stižem za par minuta, da se parkiram ili da te pričekam na ulazu?
- Čekaj me dolje, krećem iz sobe. - Rečeno-učinjeno.

Sa one stane Save, uhvatio sam zeleni val i stigao do hotela vrlo brzo...debelog još nije bilo. Dojezdio sam polako na ulaz i stao pred sama vrata, kako bih ga sačekao.
E sad, po milijunti put u praksi se točnim pokazuje aksiom po kome je moja majka, Princeza od Ličkog Ćoška, zapravo vještica koja vidi budućnost, za jednu nanosekundu shvaća sve što drugima treba vječnost da shvate i generalno je uvijek u pravu.

Mnogi mi kažu da, iako već dosta dugo šljapkam po barama petog desetljeća života, ipak ne izgledam tako matoro... stavi to u kontekst novog, previše plaćenog, besprijekorno čistog luksuznog crnog automobila, bijelu košulju i tamno odijelo, na glavnim vratima Inter-Continentala, gdje, prividno bez razloga parkiram, a ne gasim motor...i eto konfuzije u glavi onog čike, u dugačkom sivom šinjelu, sa šapkom na kojoj piše ime hotela, što gostima otvara vrata i slično...

Promatrao sam ga, bio mi je nekako simpatičan, a i imao sam koju minutu dok se debeli dogega dolje...razmišljao sam što je radio u prethodnom životu...profesor književnosti? Strojovođa? Inženjer? Direktor jedne od tisuća propalih državnih firmi? Oficir neke od propalih vojski na ovim prostorima? Što li je on bogu zgriješio da se pod stare dane smrzava ovdje, smješkajući se nazovi-biznismenima, kurvama, političarima i kockarima? Promatrao je i on mene...

Nakon što je prošla minuta od kad sam stigao, pogledao je na sat, otvorio vrata žutog taksija koji je upravo stigao iz kojeg su izašla dva para najdužih nogu na planetu te nakon toga polako se počeo približavati. Pokucao mi je na prozor, ja ga otvorio i rekao kako neću dugo, idem za minutu samo da...

- Znam, samo imamo neke političare na večeri pa molim te pomakni auto samo tamo do kraja, par metara, sad će ovi da siđu, a ako tvoj gospodin siđe prije njih, nema problema, vrati se par metara nazad pa ga pokupi
- Nema problema, moj gospodin samo što nije sišao - odgovorih, namignuvši mu, ono...

Sanja mi reče prije neki dan, da sam uvijek dječak...zagledao sam se u hol iza staklenih vrata kako bih ga ugledao čim izadje iz lifta. Evo ga...vraćam auto tih 5 metara unazad...naizgled nervozno izlazim, sa zadnjeg sjedala vadim sako i oblačim ga, oblijećem sa druge strane, otvaram stražnja desna vrata i grlim mog gospodina...
- Dobro došao, moj gospodine, daj mi kaput, sjedi nazad i izgledaj opasno, objasnit ću ti poslije! -

Pažljivo i polako, u maniru iskusnog i vjernog vozača sam zatvorio vrata kada se moj gospodin udobno smjestio, složio sam njegov kaput u prtljažnik, pogledao ka promrzlom čiki u sivom šinjelu, namignuo mu i rekao kratko - Hvala! -
Sjedajući za upravljač, osvrnuo sam se ka njemu još jednom, a on je srdačno i stidljivo pokazao jedan thumbs-up propraćen promrzlim osmijehom staroga lakeja, kao da se boji da ga netko ne vidi...i kao da mu je neugodno što mu ovaj mladi vozač salutira kao generalu pred smotru počasnog voda garde...Priceless!

Tekst: Allende