Tepih ispod Osijeka

Kao autohtonoj Osječanki i dugogodišnjoj pasioniranoj te više-manje javno eksponiranoj pisalici, pripala mi je čast svakog vikenda svojim… mislima… obojati jedan skroviti kutak jednako autohtonog osječkog portala Osijek031. Obzirom da mi profil čitatelja ovih redaka još uvijek predstavlja nepoznanicu, kao što i njima predstavlja nepoznanicu nova kolumnistica imenom Mislilica, ipak sa sigurnošću mogu ustvrditi da nam je barem jedna stvar zajednička: grad Osijek. Stoga je upravo taj istočnjaković dobio priliku biti temom prve u nizu mojih subotnjih kolumni.

I to ne na onaj floskulasti moj-Osijek-pun-je-sunca-uz-Dravu-miran-i-tih način jer dovoljno sam mlada i maštovita osoba koja sentimentalnost prema svojem rodnom gradu uspijeva izraziti i ponešto originalnije, a usudila bih se reći i dublje od sveprisutnog lokalpatriotskog pjesmuljka koji ambiciozno pretendira postati gradskom himnom. A himne mi, da budem iskrena, nikada nisu predstavljale emocionalne, brzopotezne okidače, pošto mi se svaki put još malo više srozaju u očima kada vidim preko čijih sve usana prelaze njihovi stihovi i strofe. S obveznom desnicom na srcu, razumije se. A potom u lijevi džep.

Moja je, naime, sentimentalnost sačinjena od vlastitog, dugogodišnjeg i posve intimnog odnosa s tim gradom, raznježena je, meka, odana i čulna, ali ipak ponešto zabrinuta i tjeskobna. Čudi li vas to ili dijelite sa mnom sličnu tjeskobu? Pitam se može li građanin koji istinski voli grad Osijek umaknuti toj strelici brige kada se malo pomnije osvrne oko sebe? Notornu nezaposlenost i besparicu koje ionako već po navici pune medijske stupce ovoga ću puta zaobići i osvrnuti se na nešto mnogo suptilnije, na mentalitet Osječanki i Osječana te općenito Slavonki i Slavonaca za koji se već dugi niz godina pitam, u onoj kokoš-ili-jaje maniri, je li mentalitet uzrok prilika u kojima ljudi žive ili su te prilike uzrok odnosnom mentalitetu?

„Što ti, Mislilice, imaš protiv ovdašnjeg mentaliteta?!“, podignut će sada svoja verbalna koplja nemali broj čitatelja, s već uvriježenim argumentom da ni stanovnici drugih dijelova ove kifličaste domovine nisu ništa bolji niti napredniji, a bome niti građani te nadnacionalne tvorevine koja bi u tekućoj godini trebala otvoriti svoja vrata i skeptičnoj kiflici.

Ali svi ti „drugi“, kao i pitanje njihove naprednosti ili nazadnosti, nisu tema današnjeg teksta, kao što ni korov u tuđim vrtovima nije opravdanje za bujanje korova u vlastitom, naočigled. Pa me, eto, zabrinjava ono što, uz manjinu hvalevrijednih iznimki, svakoga dana gledam na osječkim ulicama, saznajem o ovdašnjim ljudima te uočavam i u vlastitoj neposrednoj okolini kojoj također ne bi škodilo zasukati rukave i prihvatiti se plijevljenja.

Gorljivo stojim iza stajališta da mentalitet stvara životne prilike pa je slijedom toga odgovoran i za nezaposlenost i besparicu, a ne obrnuto te stoga ispražnjeni pretinci slavonskih novčanika nemaju pokrića služiti kao već ustaljeno opravdanje njihovim apatičnim vlasnicima da se ponašaju tako. Kako?

Krenemo li od krajnje prozaičnih primjera, onda prije svega tako da kada šetate gradskim ulicama, morate skakutati kao da se igrate školice ne biste li kojim slučajem ugazili u njihove nekulturne i nehigijenske hračke na asfaltu.

Tako da na jedvite jade uređene gradske fasade (od novca poreznih obveznika) pretvaraju u vlastite škrabalačke prćije jeftinim auto lakom, kao da nikada nisu čuli za nomen est omen krilaticu, čije ponovno prebojavanje, dakako, neće platiti oni (iako posredno hoće njihovi roditelji, ali otkud da to pubertetlije znaju kad ih se ni vlastiti roditelji nisu potrudili odgojiti).

Tako da, kad smo već kod odgoja, djecu donose na ovaj svijet valjda zato što im je tako naložio autoritativni kvartovski klerik, bez da se uopće potrude stvoriti ideju ili se informirati kako ih ispravno odgajati i koje im smjernice usaditi za sretan život pa se onda, onako svisoka i bahato, šepure da im je dijete, eto, nadprosječno inteligentno, s obveznim ADHD-om koji je postao tako trendy opravdanje baš svakome, dok je zapravo samo divlje i raspušteno uslijed deficita kvalitetno provedenog zajedničkog vremena i roditeljske pažnje.

Tako da ne znaju ni sami sebe spasiti od sveopće učmalosti svakodnevice, nerada na sebi i praznine duha, a kamoli to maleno biće pored sebe koje se tek uči životu.
Tako da im je primarna aktivnost ugnijezditi se, tijekom peak houra takozvane nemoguvjerovatidasamovouopćenapisalašpice, u jednome od kafića poznate osječke šetnice, nataknuti na nos najmodernije sunčane naočale s potpisom zbog čije otplate na rate već mjesecima preživljavaju na pašteti i hrenovkama i zatim pobožno promatrati s kim koji šetač namjernik ispred njih paradira te, ono nezaobilazno, što je odjenuo, je li iz ovogodišnje ili prošlogodišnje kolekcije i kako mu pristaje.

Tako da im kulturne manifestacije služe kao, oh kako paradoksalno, zrcalo upravo nekulture, ukorijenjenog divljaštva i neuljuđenosti, za što je najilustrativniji primjer bio premijera hvaljene predstave „Unterstadt“ na proteklom Osječkom ljetu kulture u Tvrđi, kada me je, ovako malenu usprkos mojim peep toe štiklicama, stampedo pomahnitalih muškaraca i žena doslovce pregazio i bolno pribio uz ogradu dok sam mirno čekala svoj red na ulazak, trudeći se zanemariti primitivna dobacivanja glumcima, najvulgarnije psovke te opetovane udarce po mojem licu lepezom kojom je živčano odmahivala oveća preznojena gospođa tik do mene.

Tako da se smatraju dostojnima uputiti podsmijeh svakoj različitosti, pakosno i indiskretno se došaptavajući kada u redu na blagajni ugledaju dvojicu mladića u skinny jeansu i dvobojnim oksfordicama dok se milo pogledavaju ili, pak, Kineza iz obližnjeg dućana jer Kinezi su već poslovično trn u oku nemalom broju Osječana.

Tako da svoje četveronožne ljubimce neodgovorno tretiraju prije bih rekla kao mrzimce, zbog čega svakodnevno na ulicama imaš priliku susresti dva tužna oka nekog napuštenog krznenka dok promrzao i izgladnio tumara uokolo u potrazi za… čime… a tebi (meni) se srce slama što nemaš uvjete za udomiti ga ili barem odvesti u nemetinski azil koji je ionako krcat.

Tako da, na kraju krajeva, posve nekritički i zadojeno, biraju vlast kakvu biraju pa su im uz takvu sjetvu onda svi drugi krivi za posljedično lošu žetvu.

Tako da je većini bitno „što će drugi reći“ pa se odijevaju, hrane i šminkaju onako kako to rade svi, upisuju fakultete koje upisuju svi, izlaze na mjesta na koja izlaze svi, slušaju glazbu koju slušaju svi, putuju tamo kamo putuju svi, izražavaju se na način na koji se izražavaju svi, smiju se šalama kojima se smiju svi, posjećuju događanja koja posjećuju svi, čitaju ono što čitaju svi (ako se uopće odvaže na taj endemski i tako staromodan pothvat, jel), glasuju za političke opcije za koje glasuju svi, misle onako kako misle svi; mlitavo navlačeći na sebe te nevidljive, a toliko identične uniforme urešene gomilom znakovlja i odlikovanja koja su paradoksalna upravo zato što su groteskno bezvrijedna. Šuplja. Već viđena. Prekopirana. I, ono najgore, nesvjesna.
Tako da…

Htjeli vi to priznati ili ne, primjera istočnohrvatske malograđanštine ima na stotine, no vjerujem da ste onu šalicu kave iz slogana ovoga portala već odavno dovršili, kao što sam i ja maločas ugledala dno svoje šalice Earl Greya s kapljicom-dvije mlijeka, a koja mi je na mahove grijala dlanove tijekom osmišljavanja mojega prvašića među ovdašnjim tekstovima.

Brinem se, mozgam i žalim što navedeni primjeri malograđanštine ravnopravno nastanjuju taj ni kriv ni dužan grad, taj Osijek u kojemu sam smjestila i vlastiti život te u kojemu će jednoga dana živjeti i moj možebitni mališan ili mališanka. Svakako nisam jedna od onih s navikom guranja problema pod tepih, radije nekako volim vidjeti tepih pod problemima, pa o ovome problemu progovaram iz razloga što sam pristalica - talasanja. Promišljanja. Propitivanja. Polemiziranja. Proučavanja. Promjena.

A nisam niti jedna od onih koji „vole sve što vole mladi“ i koji, kako sam već navela, rade sve što rade svi pa ću, u čast osobenjaštvu i originalnosti, predati riječ R.E.M.-ovcima stihoklepcima te se skromno odjaviti:

„And you want to bridge the schism
a built-in mechanism to protect you
and you're looking for salvation
and you're looking for deliverance
you're looking like an idiot
and you no longer care.“ (R.E.M.)

Smiješak na lica šalje vam Mislilica.

---

Essekerica. Pisalica. Sanjalica. Radoznalica. Osobenjačica. Maštovitica. Sramežljivica. Učilica. Putnica. Radilica. Dobrica. Idealistica. Znanjelovica. Razigranica. Damica. Čitalica. Perfekcionistica. Smješkalica. Estetica. Planiralica. Vedrica. Produbilica. Ženstvenica. Otvorenoumica. Rockerica. Iskrenica. Crtalica. Družilica. Nježnilica. Optimistica. Upornica. Tajnovitica. Uživalica. Pacifistica. Usrećilica. Svestranica. Životosviđalica. Mislilica.
[Svi tekstovi] Kolumna: Mislilica