Četkica za zube

Gledala sam tu prozirnu čašu s četkicama za zube. Jedna od njih, narančasta, korištena, bila je moja. Ne bih znala koliko ih je još bilo u toj čaši koju sam svakodnevno zaobilazila niti koje su se sve boje prelijevale kupaonicom, je li ta čaša stajala na lijevoj ili desnoj strani umivaonika nad kojim sam nebrojeno puta prije toga dana automatiziranim pokretima skidala šminku, nanosila noćnu kremu, češljala se, izvodila grimase ili plakala. Bilo je, uostalom, posve nebitno. Znam samo da bih ju uvijek nakon tih rituala spremala među kozmetičke potrepštine, nju ili neku drugu, a zatim bih ju skupa s kremom bacila u torbicu s dna svoga ruksaka, među pidžamu i čarape, te uvijek istim putem od umivaonika do vrata izašla iz kupaonice.

Zatim sam legla u krevet pored njega, gledala još dugo u zelenilo zidova, osluškivala disanje te nečije sobe, jecaje tijela pored sebe u mraku i tupim pogledom u daljinu rezala gustu, pretešku tišinu među nama, netaknutu riječima koje bi mi zastajale u grlu i vraćale se, nikada izgovorene, svojoj trivijalnosti, iščekujući kraj te noći, trzaja tijela koja smo bzuspješno umirivali, svega što smo u mraku mogli zapamtiti.

Gušili smo se.

Nikada ju ranije nisam ostavila u toj kući. Nikada ne bih nigdje ostavljala svoje stvari iako sam to nebrojeno puta mogla učiniti. Uporno sam se osjećala kao na proputovanju, ja, dragi gost, netko tko mora svoje srce i navike držati podalje od kuće koja mu ne pripada u slučaju da se nešto neočekivano dogodi, taj uvijek mogući prekid ljubavnog odnosa, rez koji bismo napravili taj netko i ja, da u magli zaborava i bivših ljubavi nestane i taj krevet i ta soba, ti ljudi čiji je žamor utihnuo trenutak prije negoli sam dočekala svoj red u kupaonici. Tipični strah od gubitka osoba koje te nisu dužne voljeti. Tipična ja.

Da, to se možda dogodi, ta slučajnost, usud: divna sam im, draga sam im, ispekla sam im mnogo puta palačinke, popili smo stotine kava, slušala sam nebrojeno puta sve o njihovim svakodnevnim problemima, sjedila među njima u svim dobrim i lošim prilikama tijekom zadnjih nekoliko godina, ali uvijek lagano distancirana, jednom nogom prema pragu, izlazu, prema svojim prazninama. Činjenice se moraju znati: nisu me dužni voljeti i možda sam za njih, mislila sam, tek jedna osoba u nizu, netko tko je tu sada, jednako kao što je netko drugi bio jučer, ali već sutra... tko zna... I od tog se osjećaja straha od mogućeg gubitka nekako trebalo zaštiti. Ako bismo on ili ja odlučili izreći tu rečenicu o nepripadanju, nestali bismo svi u prašini uspomena, i ljudi i emocije, i trenuci i trajanje, ne bismo se susretali jer bi nam tako bilo lakše, normalnije, tek taj prostor koji se prazni da bi na to mjesto došao netko drugi. Dakle, sve bi to možda bilo tek dio nečega što se ostavlja iza sebe kao da se nikada nije ni dogodilo.

Somebody that I used to know... i to je sve. Izmigoljit će mi kroz prste, tek tako, bez najave, bez mogućnosti zadržavanja barem dijela tog osjećaja sigurnosti koji mi je pobjegao dok sam se držala podalje, tog osjećaja koji me uporno pokušavao uvjeriti da sam dio obitelji, da ondje pripadam. Uporno i, moram li to naglasiti, jednako bezuspješno.

„Ali ti jesi dio ove obitelji, Marina“, rekao mi je jednom onako usput dok sam mu pravila kavu, crnu s puno šećera, nakon čega sam, progutavši knedlu, iznenadnim valom sreće prikrila napadaj panike koji me rasturao negdje iznutra, alarmirao sve ono što ne smijem, sve one koji mi se ne smiju približiti s udaljenosti na kojoj se opasno nalaze. Smijala sam se bez riječi miješajući kavu koju ni danas ne znam dobro skuhati, ali na koju se nikada nije požalio.

Onu koju nikada više neće popiti.

Stavila sam po prvi put svoju četkicu za zube u čašu s onima koje pripadaju njihovoj obitelji i oblikovala te suspregnute emocije u bujicu suza, drhtanje nasred kupaonskog poda, u bolni grč nad propuštenim prilikama da svima kažem što osjećam, na čemu sam im zahvalna. Da to kažem njemu iako ga više nikada nećemo vidjeti. Pod kupaonice bio je hladan, umivaonik je bio hladan, i četkica za zube i strop i staklo prozora i veljača i osjećaj prodornog gubitka koji me svake dvije sekunde probadao u želucu - sve je to sada bilo hladno i ogoljeno, gotovo prazno. Svejedno, gdje god bih se okrenula vidjela sam djelo ruku osobe koja je izgradila taj prostor, a čiji je sin upravo jecao pored mene, vidjela sam potpis ljudi na koje sam nesvjesno pristajala, tu osobu koja je sve što vidim, sve njih, sve NAS doživljavala kao masu od koje će svojim prisustvom izgraditi nešto novo. I uvijek nešto bolje.

Gledala sam zatim vrhove pletenih papuča koje je možda i on nosio prije negoli je zauvijek otišao iz tog prostora i shvatila što mi se dogodilo, a što mi je otkrio jedan posve beznačajan prizor s kupaonskog umivaonika: unatoč svim negodovanjima vlastitih demona koji su me držali izvan dosega svega i svih, zavoljela sam do krajnjih granica vlastite izdržljivosti, bez pristanka, opreza, najave, pravila, obrambenih bedema - upravo tu osobu, tu obitelj i te višnjevačke zidove... Onako kako jedino vrijedi.

I da mu mogu još samo nešto reći, onim sebičnim i u isto vrijeme iskrenim Marina-načinom, rekla bih mu da sam vjerojatno bila loš materijal za gradnju koju je tolikima omogućio, ali da je i tu uspio.
Da se moje proputovanje zahvaljujući njemu završilo.
Da sam oduvijek vjerovala da sam jednog oca dobila rođenjem, a da sam njega, oca broj 2, izabrala, no da je to bila tek moja vlastita iluzija i laž: on je zapravo izabrao i izgradio mene.

I dok ovo pišem za svojim retfalačkim radnim stolom, u prostoru koji nosi moje ime i četkicu za zube, u svom sigurnom zamku u kojemu sam vjerovala u osjećaj sigurnosti i pripadanja, znam da sam pogriješila: prostor jesu ljudi. A nestankom jednog velikog čovjeka iz moje osječko-višnjevačke svakodnevice, čovjeka kojega sam smatrala prijateljem, ocem, savjetnikom i nadasve ugodnim sugovornikom, nestalo je nešto što se može objasniti jednim jedinim prizorom iz višnjevačke kupaonice.

Ovu sebe dugujem Njemu, a to je jedini prostor koji ću zauvijek nazivati svojim.


piše: M. T.