Optuženička klupa

„Nepravda bilo gdje prijetnja je pravdi svugdje.“ Kamo sreće da me samo ova misao tog perfidno ubijenog američkog pacifista i borca za ljudska prava, Martina Luthera Kinga, potaknula na današnje lamentiranje o nepravdi, međutim mojoj je inspiraciji, nažalost, kumovao i veleumni hrvatski zakonodavac koji je, nemojmo se zavaravati, vjerna preslika jednako veleumnih građana. U oceanu svakodnevnih primjera bjelodane nepravde prema originalnoj hrvatskoj recepturi, izdvojit ću samo jedan koji već godinama plovi životima horde istih tih mahom nezaposlenih građana, kimajući u znak odobravanja onoj razvikanoj i toplovodnootkrivajućoj tezi da pravo i pravda nemaju obilježje istoznačnica.

Naime, optuženičku sam klupu namijenila članku 35. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Radi se, dakako, samo o izoliranom primjeru nepravde jer kada bismo se upustili u uzbudljivu avanturu sustavnog razglabanja o svim apsurdima, jalnosti, licemjerjima te intelektualnim osakaćenjima hrvatske današnjice, kvantitativni opus jedne Corin Tellado bio bi za nas mala beba. Novorođenče. Ma nasciturus, bez premca.

Poštovati poginule hrvatske branitelje - da. Pomoći preživjelim i nelažnim hrvatskim braniteljima, posebice nelažnim invalidima iz Domovinskog rata - da – u socijalno prihvatljivoj i razumnoj mjeri. Suosjećati s njima i s članovima njihovih obitelji – da. Pomoći članovima obitelji poginulih hrvatskih branitelja – da – opet u socijalno prihvatljivoj i razumnoj mjeri. Međutim, socijalno prihvatljiva i razumna mjera NIJE prednost pri zapošljavanju, čak ni pod jednakim uvjetima, kao što to NIJE bila niti svojevremena prednost pri upisu na fakultete. Potonja je nekim čudom u međuvremenu ukinuta, no što me sablažnjava jest prednost pri zapošljavanju koja i dalje stoji na snazi, obzirom joj upravo gore spomenuti članak 35. daje patronizirajući vjetar u leđa!

Radi se o tome da ako aplicirate za posao u tijelima državne uprave (npr. u državnim inspektoratima), tijelima sudbene vlasti (npr. u jednome od sudova), u tijelima državne vlasti te u drugim državnim tijelima, kao i u upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (npr. u školama), bit ćete vrlo brzo i po kratkom postupku izbačeni iz utrke u korist vašeg nezaposlenog kolege koji se prijavio pod jednakim uvjetima i s traženom dokumentacijom, ali je pritom:

1) dijete (bračno, izvanbračno, posvojče ili pastorče) smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez oba roditelja,
2) dijete (bračno, izvanbračno, posvojče ili pastorče) smrtno stradalog, zatočenog i nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez roditeljske skrbi,
3) vojni invalid iz Domovinskog rata,
4) član obitelji smrtno stradalog, zatočenog ili nestalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (dakle, njihovi bračni i izvanbračni drugovi, roditelji, očuh, maćeha i posvojitelji!),
5) dragovoljac iz Domovinskog rata,
6) hrvatski branitelj iz Domovinskog rata.

Točno tim redoslijedom. Tek ako se nitko od navedenih ne prijavi na natječaj, tada na red dolazi vaša zamolba. Eventualno. Ako vas iz utrke ne izbaci i ona druga, korupcijsko-nepotistička šačica (šaketina?) povlaštenih u obličju utjecajnog i od vrle zajednice štovanog pater familiasa koji će prožvakati koliko je god potrebno tuđih, a i vlastitih fekalija ne bi li svojega prepotentnog, iskompleksiranog i žalosno prosječnog mini sinčića (ili kćer, zašto ne) uhljebio u krovnoj instituciji, državnoj dakako, u kojoj je i sam zaposlen. Ili je, pak, ondje utjecajan njegov pajdo kojemu je izbrojao impresivnu cifru ispod stola ili mu obećao podignuti svoju ruku na nekoj od budućih sjednica okupljenih obraza tvrdih poput džonova. I umazanih istim onim smrdi-smrdi-užasno-smrdi fekalijama od maločas.

Promotrimo li kolika je to količina ljudi s nekim od pobrojanih statusa, tim više što oglumljenim braniteljima i invalidima raspolažemo i za izvoz, o političkim vezama i protekcijama utemeljenim na zajedničkim rodnim grudama da i ne govorim, dolazimo do bjelodanog zaključka da je u državnim institucijama gotovo nemoguće dobiti posao na regularan način.

Uz svo dužno poštovanje, ali zašto bi itko od pobrojanih ostvarivao ikakvu prednost pri zapošljavanju? Pa čak i pod tim istim nesretnim uvjetima kojima se znalački doskočilo na način da se za pojedina radna mjesta poput, primjerice, školske tajnice ne traži nikakva dodatna kvalifikacija osim da je završila pravo ili upravno pravo. Nikakva nadgradnja, iskustvo, vještine, znanja. Nikakva konkurentnost, nikakvo testiranje, n-i-š-t-a. No čini se da građane baš odviše i ne zanima kvaliteta kadra kojemu se plaća isplaćuje iz njihovih džepova i kojega proizvoljno i preko veze zapošljavaju kojekakvi skupljači nedjeljnih milodara u prćiji koja, zaboravljaju, ipak nije njihova.

Zadovoljava li vaš kolega iz jedne od tih skupina iste formalne uvjete kao i vi, ne bi li se nastavno trebala obaviti testiranja i individualizirani razgovori s poslodavcem – osobom koja nastupa u ime države? Ne bi li se trebala preispitati vaša edukacijska nadgradnja koja nadmašuje puke formalne uvjete? Ne bi li se trebala pročešljati vaša dodatna, specifična znanja i vještine u koje ste financijski i golemim trudom ulagali godinama? Ne bi li se trebalo obratiti pažnju na vaše intelektualne, komunikacijske i uopće ljudske sposobnosti obavljanja određenog posla i ophođenja prema ljudima? Ne bi li trebao biti iole relevantan i vaš odnos prema samima sebi koji se ujedno reflektira i na vaš odnos prema svijetu pa samim time i prema poslu koji ćete obavljati? Ne bi li bilo mudro barem donekle ispitati vašu etičnost i radne navike? A pozadinu vaših poslovnih i projektnih iskustava? O temeljnoj motivaciji da i ne govorim!

Ne bi li sve navedeno trebalo igrati odlučujuću ulogu u dobivanju posla? A ne neka tamo potvrda da ti je roditelj poginuo u ratu ili da si borac bio ti. Zvuči grubo i bezosjećajno, da, ali nije li jednako grubo i bezosjećajno time šikanirati sve ostale kandidate sa vlastitim, jednako vrijednim životnim pričama? Što ako, primjerice, mladi čovjek nema roditelje jer su umrli uslijed bolesti ili prometne nesreće? U tom je slučaju i on siroče pa zar njemu posao nije jednako potreban, zar je tada manje vrijedan kandidat od nekoga čiji je roditelj umro s puškom u rukama? Za, zamisli ti to, domovinu. Možda je i njegov roditelj umro za domovinu tako što se razbolio radeći pošteno kao mrav i puneći državni proračun koji je istodobno nečiji tuđi otac beskrupulozno praznio, poput cvrčka sa sve četiri u zraku.

Što je sa djecom stradalih vatrogasaca s Kornata? I oni su poginuli za domovinu pa zar su njihova djeca tada manje vrijedna nego braniteljska? Što je sa članovima obitelji sutkinje Ljiljane Hvalec koja je prije trinaestak godina, skupa s odvjetnicom Hajrom Prohić i strankom Gordanom Oraškić, ubijena na Općinskom sudu u Zagrebu tijekom brakorazvodne parnice; i ona je radila u službi države pa bi se trebala dati prednost i njezinim najbližim srodnicima, ne bi li? Hoće li se dati zakonska prednost i članovima obitelji divljački ubijene Antonije Bilić ili Luke Ritza (i svim drugim ljudima koji su mučki izgubili kćer, sina, sestru ili brata) jer ako mogu maćeha ili očuh smrtno stradalog branitelja ostvarivati prednost, zašto to ne bi mogli i članovi obitelji ubijenog djeteta?

Smrt je smrt, posljedice su posljedice, neovisno o tome što je uzrokovalo smrt. Netko ima nekakav život koji zna biti čak i puno suroviji od ionako surove činjenice da je onaj drugi ostao bez roditelja uslijed ratnog vihora. Zar je životna kalvarija takvih osoba manje vrijedna od životne kalvarije djeteta poginulog branitelja? Zar država osjeća dužnost samo prema ovim potonjima? Zašto ne bi onda i svi drugi životno unesrećeni ostvarivali pravo na prednost? Tko uopće odlučuje o gradaciji životnih poteškoća i dužnosti države da ih bar donekle sanira?

Svaka šuša danas može završiti fakultet, upisati magisterij koji više nije magisterij, a bome i doktorat jer u Hrvatskoj je sve moguće pa tako i situacija u kojoj elementarne neznalice i probisvijeti važno vrte diplome u rukama, šepureći se svekolikim poslijediplomskima koje su praktički završili već prvim danom kada su ih uplatili. If you know what I mean. Što se tiče, konkretno, djeteta poginulog branitelja... svaka čast, eto, završio si fakultet, iskoristio si oslobođenje od plaćanja participacije u zdravstvenoj zaštiti, kao i obiteljsku mirovinu koju ti je isplaćivala država, dječji doplatak u najvišem predviđenom iznosu, stambeno zbrinjavanje, stipendiju, dionice, carinske olakšice (iz državnog proračuna, razumije se), možda si se čak svojedobno i upisao na fakultet iskoristivši onu jednako nepravednu prednost kratkog daha. Sada si postao gotov čovjek, suosjećamo i dalje s tobom, ali, pobogu, gdje je kraj? Tu bi svakako trebao biti, upravo bi kod zapošljavanja trebalo podvući debelu crtu, kričavim, vrištećim markerom i decidirano uzviknuti: „Dosta!“

Zašto? Iz jednostavnog razloga. Ono što bi, da je živ, tragično poginuli branitelj MOŽDA mogao priuštiti svojem potomčetu, poput boljeg životnog standarda u vidu većih obiteljskih prihoda, olakšice pri kupnji stana, kvalitetnije zdravstvene skrbi, financijske potpore za vrijeme školovanja i slično, u redu je da potomku poginulog branitelja u tome pomogne i država, u razumnoj mjeri. Ali nepošteno je da mu daje povlastice u onome u čemu mu nikako ne bi mogli pomoći njegov otac ili majka čak ni da su živi. Poput zapošljavanja. Dakako, u idealnom svijetu u kojemu pritom ne bi trebali nikakvu ulogu igrati mito, rodbinske veze i vladajuća gnjila politika. Dakle, imao ti roditelje ili ne, umrli oni na ovaj ili onaj način, oni ne bi trebali imati nikakav utjecaj na to hoćeš li proći na natječaju za određeni posao u državnoj službi, ako su iole poštene osobe. Slijedom toga, u zapošljavanju ti ne bi trebala pomagati niti država jer (ne)prisutnost roditelja ne igra ulogu u pronalasku posla, ne u uređenom društvu kakvom (doduše, samo deklarativno, a neki ni tako) težimo. U kojemu svi imaju pravo na rad. Pod jednakim uvjetima. Jednakim, čujete li? Jednakim. Jednakim kao garanciju da smo pred državom svi ista, vrijedna i cijenjena bića, bez da su neka od nas jednakija.

Prednost djece poginulih branitelja (kao i svih drugih obuhvaćenih spornom tridesetpeticom) pri zapošljavanju nepravedna je prema svim ostalim kandidatima. Daje loš primjer. Pljuska je pravdi. Plodno je tlo za sumnjiv i neproduktivan kadar. Vrijeđa. Diskriminira. Protežira. Protuustavna je, kvragu. Zbog članka 44. Ustava kojemu bi se njegov članak 58. st. 3. trebao smjerno nakloniti, a nikako ne obrnuto. Jer Hrvatska je država svih građana, Hrvata i manjinaca, bijelih, žutih i crnih, heterića, homića i bipsića, zdravih i bolesnih, sretnih i manje sretnih, a ne samo branitelja i njihovih familija. Koji se nerijetko ponašaju kao da žive sami u ovoj državi, umišljajući si da su čak i nadustavna kategorija. A drznemo li se osporiti im takvu predodžbu, well, po dobrom, starom običaju uletjet će u ured nekog državnog službenika, šerifski mu nasaditi bombu na stol, prijeteći se da će raznijeti i sebe, i njega, i načelnika, i pročelnika, i... Karikiram, da, ali karikatura nam je svima odnekud poznata.

Ne, ne utvaram si da sam Emile Zola u suknjici, iako baš poput njega iza svojega „J'accuse!“ stojim jednako toliko zgranuta koliko i samouvjerena. Prisjećajući se one stare afričke:

„Kukuruz ne može očekivati pravdu od zakona kojega je pisala - kokoška.“

Osmijeh na lica šalje vam Mislilica.

---

Essekerica. Pisalica. Sanjalica. Radoznalica. Osobenjačica. Maštovitica. Sramežljivica. Učilica. Putnica. Radilica. Dobrica. Idealistica. Znanjelovica. Razigranica. Damica. Čitalica. Perfekcionistica. Smješkalica. Estetica. Planiralica. Vedrica. Produbilica. Ženstvenica. Otvorenoumica. Rockerica. Iskrenica. Crtalica. Družilica. Nježnilica. Optimistica. Upornica. Tajnovitica. Uživalica. Pacifistica. Usrećilica. Svestranica. Životosviđalica. Mislilica.
[Svi tekstovi] Kolumna: Mislilica
mislilica031[at]gmail[točka]com