Dok nas DELETE ne rastavi

"Život se na kraju svodi na gomilu slučajnih, nepovezanih detalja. Moglo je ovako i onako, posve je svejedno. Ako je tako, gdje je onda moj život, gdje je točka za koju se još mogu uhvatiti?"

Dubravka Ugrešić


Posljednjih me mjeseci gomilanje stvari, sitnica, burnih događaja i načina na koje sam na njih reagirala, sveg tog mnoštva prešućenih klišeiziranih riječi, najčešće mojih, čini tek šutljivom promatračicom života. Više ga ne pokušavam opisati kao u vrijeme burnih godina bunta, ne pokušavam ga upiti gledajući kroz pukotine tuđih ključanica, čak ga ne pokušavam niti pohraniti u lekcije dobivene od sućutnih riječi onih koji misle da imaju pravo na savjetodavna predavanja uz šalicu kave. Takvo me gomilanje učinilo vlasnicom nekoliko foto-albuma, pokojim gigabajtom uhvaćenih prizora na D-disku, kutijom sitnica koje čuvam pod krevetom i čiji me miris vraća u prostore koje sam davno prestala zaboravljati, gomilanje poneke napamet naučene rute do prostora u kojima se tek katkad osjećam sigurno. Tužno je i zanimljivo u isti mah da nas najmanje poznaju oni koji nas svakodnevno viđaju i čijim pogledima izmiče svaka promjena našeg lika, svaka nova nesigurnost koju nam je vrijeme nanijelo, novi tikovi, nove brazde na koži kojima bismo, da to želimo, mogli dati i imena, svaki taj novi način na koji smo se prestali smijati...

Sigurnost, zar ne? U posljednje vrijeme možda i najteže ostvariva zadaća koju ipak volim smatrati jednom od ljudskih osnovnih potreba, tom nužnošću bez koje bih se i sama zagubila u vlastitim pukotinama, željama, snovima, svim tim silnim današnjim (ne)mogućnostima; potreba bez koje bi sve bilo tek još jedan uzalud utrošen napor, besmislenost koja me definira ne dopuštajući mi realnu percepciju simulacije koju mi svakodnevica redovito podvaljuje i u čijim me zabludama pokušava uskladištiti. Sve one lažne potrebe koje ne možemo na prvu prepoznati u drugima, a još manje, nažalost, u sebi.

Kod mene je oduvijek sve bilo na prvu, kako bi to jedan od kolumnista s ovih prostora rekao. I školovanje i trud i velike odluke koje sam gomilala, jednako kao i ta vječna želja za stvaranjem priče koju ću nazvati svojom, pripadnosti u kojoj ću nadalje sigurno rasti, imati sve ono čime nam pune glave još od vremena priča za laku noć. Prinčeve nisam tražila, žapci su mi bili nepristupačni, ostatku sam izmigoljila ja i ostala pritom negdje između, vođena tek onom patetičnom Đoletovom „hteo sam samo da je volim“ (i izbjegnem plakanje pod dravskim mostovima), no uvijek je u temelju sve te drame bila želja za sigurnošću, pričom koju ću uhvatiti za uvod i zaplet, dakako, vješto izbjegavajući krajeve, čak ako za takve manevre moram prizvati i apsurd. Poznato? Oprostit ćemo sve svakome kako bismo uporno egzistirali u tekstu punom zavisno složenih rečenica, ne shvaćajući da će doći vrijeme kada ćemo, zbrajajući izgubljene fragmente nekadašnjih nada/potreba i svega i dalje neostvarenog, postavljati samo jedno jedino pitanje, i to vlastitom odrazu u zrcalu: kako ćemo nakon svih tih kaljuža oprostiti sebi sebe?

Iznevjerivši po ne znam koji put Marinu, iznevjerila sam vrijeme. Nadalje, dok sam nemilosrdno i bespovratno tratila svoje vrijeme, umjesto princa izmigoljio mi je – vlastiti život. Nije to paket od nešto previše godina, rekli bi mnogi nazivajući me sretnicom, nije niti stvar u nemilosrdnom broju razočaranja (koliki je taj limit koji omogućava nazivanje stvari pravim imenom?), no kada ono gomilanje s početka zapisa ne veseli jednu ovakvu žensku spodobu onako kako bi, čini mi se, ipak trebalo u krizama i turbulencijama uzrokovanima emotivnim promjenama na koje nismo računali, rekla bih da je gomilanje tek suvišan teret na plućima s kojim se, u konačnici, sve teže regenerirati nakon pada. Dakle, hrpa promašaja iz kojih izađemo, ne zavaravajmo se, još gluplji, bezvoljniji, prazniji, riječju – siromašniji.

Nakon prekida ljubavne, prijateljske, kakvegod veze najteže mi pada gubitak jednog dijela sebe koji mi više nitko neće moći vratiti/nadoknaditi na način, primjerice, dragih nam osiguravajućih kuća, a ponajmanje to mogu sitnice ispod kreveta, šalice iz kojih više nikada ne želim popiti kavu ili odjeća koju moja koža više ne podnosi. Opipljivi dio te gomile spremam, dakle, na ono osječko deponijsko brdašce koje me svojim deprimirajućim pričanjem u gluho doba noći neće moći dotaknuti, ali oni dijelovi koje gomilam u nepristupačnostima osobnih kvadrata činit će me sve slabijom, umornijom, starijom.

Pitao se Yves Simon postoji li trenutak u kojem možemo bez pogreške ustvrditi "danas sam izgubio mladost". E pa, dragi Yves, za preciznost određivanja takvih vremenskih sekvenci nemam opremu i nisam sigurna postoji li ona uopće, ali vjerujem da bi tu vrst tjesnaca u nama znale imenovati gomile koje skupljamo u svojim emotivnim dubinama i koje onako nostalgično i srcedrapateljno volimo nazivati sjećanjima.

A ako je tako, rado bih poput Clementine Kruczynski posegnula za kukavičlukom delete-opcija. Na kraju krajeva, svaki bi novi početak trebao biti neopterećen repovima prošlih emotivnih drama, no kako nisam upoznala niti jednu osobu na prvu (kakvom se osobno smatram i što me čini naivnijom i brzopletijom od cijele vojske mojih bližnjih zajedno) i kako su me do današnjeg ruševnog emotivnog stanja doveli uglavnom duhovi neodrađene prošlosti osoba na drugu koje sam brzopleto i, kako rekoh, naivno pustila u prostore svojih gomila, u vječni sjaj nepobjedivog uma vjerujem koliko i u uskršnjeg zeca. Osim ako smo robotizirani do mjere da bi nas novo podizanje Windowsa bez problema bacilo u prvu brzinu bez pretrpanosti recycle bina ili programa za vraćanje obrisanih situacija i ako pritom, podrazumijeva se, zanemarimo izmišljenost D-diska i podataka s eksternih memorija za koje, začudo, nikad prije početka balade s osobama na drugu nismo doznali.

Nažalost, dosadašnje me iskustvo želi uvjeriti u postojanje dviju skupina ljudi: onih koji zbog redovitog raskrčivanja gomila i uistinu praznog prostora neopterećenog grinčevskim utvarama stvaraju preiskrene autobiografske uvertire i cijenu te iskrenosti naknadno, razumije se, skupo plaćaju drugoj skupini, onima čiji nedovršeni emotivni spremnici pod teretom novih gomilanja lagano ključaju i, razumije se, s vremenom ne baš tako lagano proključaju do eksplozije, najčešće uz nužno postojanje kolateralnih žrtava iz, što je gotovo pa pravilo, upravo prve skupine.

Posljedice po individuu: teške i doživotne, pohranjene u stvaranje gomile koju protagonisti zatim prenose iz iskustva u iskustvo.

Mogućnost budućeg prepoznavanja pojedinaca koje bismo voljeli bezobrazno etiketirati nakon što nam se približe na manje od dva metra udaljenosti: proporcionalne broju godina (nadam se).

U svakom slučaju, voljela bih biti u krivu. Voljela bih se uskoro ubrajati među sretnike koji smatraju kako pamtiti samo sretne dane znači kročiti stazom do novih pobjeda uma punog korisnih lekcija. No kako moji prinčevi (na drugu) nisu bili te sreće, a s njima, nažalost, ni brzopotezna ja, probat ću ovako: uskoro će proljeće, a kiša, kažu, ne može padati vječno, zar ne?


Piše: M. T.