Muško-ženska prijateljstva: igranje s vatrom?

Kako to već kod mene s vremena na vrijeme biva, ponovno sam se aktivno našla u žarištu jedne plutajuće nedoumice tek kako bih se s vremena na vrijeme podsjetila da neka pitanja nikada ne razrješavamo, koliko god voljeli misliti suprotno. Naime, jedna od takvih vječnih tema koja se s ovim hladnim vremenom ponovno našla u centru mojih životnih naoblaka jest potezanje pitanja o (ne)postojanju muško-ženskih prijateljstava. I ovoga sam puta razmišljala glasno, svađala se još glasnije, pisala sms-litanije na nekoliko brojeva s kojih mi se koješta spočitavalo, raspravljala preko e-mailova, društvenih mreža, u pauzama na bivšem radnom mjestu, svakih nekoliko dana tijekom svoje posljednje višegodišnje veze, s ocem, bratom, poznanicima, prijateljicama i, dakako, prijateljima suprotnog spola koje, vjerovali ili ne, mislim da imam. I kako me takve akcije na kraju ostavljaju izmorenom i s više upitnika negoli sređenih stavova, odgovor sam, što u konačnici valjda i ima najviše smisla, potražila u samoj sebi i vlastitom iskustvu.

Dakle, kada se netko kao što sam ja nalazi duboko u svojim dvadesetima, teško mu se rame uz rame argumentirano suprotstavljati sugovornicima koji na leđima imaju barem duplo veću količinu desetljeća, a time i iskustava u međuljudskim odnosima. Ipak, pitala sam se je li odgovor na navedeno pitanje uistinu nešto što se svodi pod iskustveno i univerzalno pravilo ili je on zapravo vrlo individualan i drugačiji za svakoga od nas?

Krenula sam od vlastitih početaka, barem kada se o međuljudskim odnosima radi. Pokušala sam što objektivnije promotriti različite uloge svih muškaraca koje sam smatrala važnima i koji su me oblikovali kroz ovih dvadesetak i kusur godina. Mama mi je (za igru, uživanciju, vježbanje mišićnog i živčanog sustava te glumljenje autoriteta i vježbanje odgovornosti) dvije godine nakon mog izlaska na svijet rodila brata. Tu sam spodobu vukla za sobom otkad pamtim za sebe i svijest o našim razlikama bila je neke drugačije (ne osobito spolne) prirode. Mlađi je, za njega se trebalo brinuti na sto načina i vjerojatno ga zbog toga nikada zapravo nisam smatrala svojim prijateljem, osobito ne tijekom djetinjstva (bratsko-sestrinski odnosi poprištem su bitno drugačijih mlađahnih naoblaka).

Otac je bio (i ostao) figura s kojom sam se poistovjećivala, moj uzor, autoritet, prijatelj, u isto vrijeme najbliža i najnedostižnija muška osoba koju poznajem. On je taj čije mišljenje cijenim iznad svega, čije mi odobravanje znači više od bilo koje pohvale, diplome i nagrade. Dala sam mu najveću količinu emocija i pažnje, od njega očekivala potporu i obraćala mu se bez razmišljanja kada god su stvari postale preteške, kada sam se osjećala izgubljeno, izmrcvareno, jadno, kada sam trebala ruku vodilju, osmijeh, nekakav vjetar u leđa. Prešutno sam mu pripisivala sve svoje zasluge, postignuća, svaki dio sebe koji volim znajući da je to bila i ostala moja osoba broj jedan čija sam slika i prilika. Je li slučajno što je upravo ona – muškarac?

Moj prvi prijatelj, prva osoba s kojom sam se igrala u pijesku (marginalizirajući tako ljubomornog brata koji je dotad bio moj jedini suigrač na životnom polju) bio je dječak s kojim sam poslije svakodnevno išla u vrtić i osnovnu školu. Ne mogu niti zamisliti priču o svojim prvim odnosima koja bi izgledala drugačije. Uživala sam u našim različitostima, onom svakodnevnom „cura i dečko“ iz okoline koju smo zbog iskrenog nerazumijevanja ignorirali, našim internim šalama, muškim igrama u kojima sam bez nekakve određene ulaznice sudjelovala i koje sam voljela. Sve su djevojčice nakon nekoliko godina bile zaljubljene u njega. On je bio zaljubljen u mnoge djevojčice. Naš je odnos bio izvan tih sfera. On i ja bili smo isključivo prijatelji.

U srednjoj sam školi cijelo prvo polugodište prvoga razreda pričala samo s jednom osobom koja je bila muškoga spola. S njim sam sjedila, kopirali smo bilješke jedno od drugoga, smijali se istim šalama, zazirali od tog istog gimnazijskog 1. a, iako sam se nekoliko mjeseci kasnije, razumije se, uslijed logičnog niza događaja nužno sprijateljila i s djevojkama. On je heteroseksualac, kao i ja. On je zgodan i simpatičan. On i ja bili smo i ostali isključivo prijatelji.

Na fakultetu se među 70 lica koja su upisala moj smjer nije pronašla niti jedna osoba koju sam otprije poznavala. Da, Osječanka sam, išla sam u svom gradu u srednju školu, upisala sam i osječki fakultet, ali nisam vidjela niti jedno poznato lice na tim hodnicima. Uživala sam kao nikada u životu! Radovala me mogućnost izgrađivanja nove svakodnevice, početaka koji kreću od apsolutne nule, a prva osoba koju sam ondje zamijetila, upoznala i prijateljski zavoljela bio je, pogađate, muškarac. Ponosna sam što je te prve dane prilagodbe i mnoge kasnije proveo u mom društvu. Očito ima(mo) dobar ukus. Danas je sretno oženjen. Bili smo i ostali isključivo prijatelji.

U svojoj sam pripravničkoj svakodnevici 90 posto radnoga vremena provela sjedeći na metar udaljenosti od osobe meni istih godina, ali ne i istoga spola. Zbližili smo se, pričali mjesecima o svemu, odlazili na kave i, usuđujem se to reći, postali i ostali bliski. On je heteroseksualac privlačnog izgleda. On je bio i ostao isključivo moj prijatelj.

Jedan je od mojih najboljih prijatelja moj nastavnik iz osnovne škole. Osoba zbog koje sam postala pjesnikinja, osoba zbog koje sam diplomirala to što sam diplomirala. Osoba koja me uistinu poznaje. Oženjen, heteroseksualac, bio i ostao isključivo moj prijatelj.

Jedan muškarac bio mi je mentor na fakultetu, jedan drugi bio mi je mentor tijekom pripravničkog staža, ali obojica su prije svega bili osobe od kojih sam puno toga naučila, ostvarivši s njima vrlo kvalitetne profesionalne odnose. Muškarci su bili i autoriteti na poslovima kojima sam se dosad bavila. Tijekom svojih ljubavnih veza uvijek bih se zbližila s prijateljima svoga odabranika i nakon prekida u naslijeđu su mi ostali upravo ti prijateljski odnosi. Nekoliko osoba koje su mi na takav način ušetale u život i danas su ljudi s kojima svakodnevno ispijam kavu/pivo i pričam o stvarima o kojima bih u većoj ili manjoj mjeri pričala i sa ženama. Moram li napomenuti da nikada niti s jednim od njih nisam imala ono što bismo nazvali miješanjem krušaka i jabuka (i još pokojim nazivom koji mi se jako ne sviđa)?

Zašto se moramo oko prirode muško-ženskih odnosa uvijek nekome opravdavati? Ljudi me pitaju o granicama, koji su razlozi da moji odnosi s muškarcima koje smatram prijateljima nikada nisu (ili, kako oni to vole reći, „nisu još uvijek“) prešli te i takve granice, a čula sam od određenih ljudi i da su takva prijateljstva moguća sve dok su protagonisti slobodni (dakle, bez ljubomornih partnera/ica koji/e bi stali/e na kraj kavicama i druženjima s aždajama u obliku žene kao što sam ja). Čula sam i da su muško-ženski prijateljski odnosi mogući samo ukoliko se ne radi o heteroseksualcima i/ili privlačnim ljudima (što god to značilo). Čula sam i da je redovito u takvim odnosima netko u nekoga platonski zaljubljen i negdje u sebi potajno krvari. Čula sam i da ti odnosi uvijek stoje na vagi, i to više negoli krhkoj, lagano naginjući onim benefitsima koji se prešutno podrazumijevaju. Čula sam i da nema potrebe za emotivnom bliskošću s prijateljicom ako imaš partnericu, i obrnuto. Dobivala sam i zabrane za takva druženja od mojih velikih ljubavi. Objašnjenja su bila neka od gorenavedenih. U konačnici, najviše se kritizirala ta moja energija koja mi u život na ovaj ili onaj način uvijek dovodi muškarce.

Zanimljivo je kako istovremeno uvijek znam od samoga početka (barem je to dosad tako bilo) u koju kategoriju svrstati muško lice s druge strane komunikacijske situacije. Kada mi je netko zanimljiv na način koji zaobilazi prijateljstvo, pokušavam mu to suptilno (ali vrlo jasno) dati do znanja. Zanimljivo je i da moju naklonost te prirode nitko dosad nije zamijenio za trač-partije o slomljenim srcima. Pa u čemu je onda problem? Jesam li onda ja endem ili zapravo izvor problematičnih skretanja na terene na kojima se ne bih smjela zadržavati? Postoje li uopće prijateljstva u koja vjerujem ili se ja sve ove godine zavaravam?

Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi što se nalazi u glavama mojih muških sugovornika, no znam da se s muškarcima koje smatram prijateljima osjećam opušteno, zabavljaju me svojom perspektivom, razmišljanjima i pristupom svakodnevici. Sve u čemu se razlikujemo istinski me raduje i čini da s njima uvijek iznova otvaram zanimljive teme, nalazeći u našim razgovorima inspiraciju i odgovore na mnoga pitanja koja me zbunjuju ili kojima bih ja nužno drugačije pristupila. Vjerujem da na sličan način oni promatraju mene.

Ipak, nakon mnogih razgovora, napada od strane obaju spolova i žučnih rasprava više nisam sigurna kako obraniti vlastita iskustva kada se o ovoj tematici (ili, kako bi oni rekli, mitu) radi. Možda su moji sugovornici u pravu: možda svi mi samo čekamo nekih čudnih 5 minuta kada će se svemir preokrenuti i pobrkati te granice u koje toliko vjerujem(o). Možda je ono životinjsko u nama (kao i neživotinjska želja za emotivnom bliskošću koja nadrasta prijateljstvo muškarca i žene) uvijek tu negdje, čeka i pati u tišini. Možda u istospolnim prijateljstvima nema te dosadne granice kojom bismo utišavali nagonske glasove, kako su mi nedavno objasnili, i stoga je muško-žensko prijateljstvo jednako iluzorno kao i tolika uvjerenja koja s godinama napuštamo. Znanstvenici bi potonje odmah potpisali.

Kako god stvari zapravo stajale, moja je svakodnevica bez navedenih odnosa nezamisliva, iako sam istovremeno svjesna mase ograničenja na koja čak i nesvjesno pristajem. Je li onda uistinu moguće da je zapravo sve navedeno, barem u formi koju volim i cijenim, jedna naivna, djetinjasta iluzija koju sam trebala, kako mnogi kažu, odavno prerasti? Je li sve što sam ikada vjerovala (ili pokušavala vjerovati) o takvim odnosima bila laž?



Piše: M. T.