Sponzoruše

Bombardiraju nas mediji s raskrečenim nogama, napućenim ustima s kojih kapa otopljeni sladoled, guzama koje vire iz čipkastih gaćica i inim vulgarnostima.

I, da se razumijemo – protiv vulgarnosti...ma da bi riječ rekla!

Vulgarnosti su zabavne, odmaraju glavu i mogu se opisati u vrlo malo riječi. A, to je lakše nego slušati cijeli traktat nečijeg akademskog probavnog trakta, (hm, pardon – uma) jer nakon radnih 8h mobbinga, nemate snage za bilo što pametno (ipak ste se naslušali za taj dan posve dovoljno pametnih priča vašeg cijenjenog šefa, neobrazovanog divljaka – privatnog poduzetnika).

Ono što mene pati kod tih prividno bezazlenih gluparija jest licemjerje.

Pravo 'rvacko, katoličko licemjerje. Jer, mi bi bili sveci, a ljudi smo - pa prduckamo potiho, uživamo u seksu potajno, škrtost i pohlepu skrivamo galantno, reklamiramo sirotinji patnju, teški rad, čemer i jad, jer jedino je to put k Bogu (dok nam se guze gnijezde na kožnim sjedalima skupih auta), križ nam blješti s najdubljeg dekoltea ex Yuge, udajemo se za pare, a pričamo o ljubavi, govorimo „mi uvijek“ ili „mi nikad“ - isključivi smo kao i kršćanska podjela na dobro i zlo, a sivimo se k'o ex bijele gaćice oprane u veš mašini s lošim deterdžentom.

Ipak, mene čak ne bi živcirale niti izjave sivih ljudi koji se trude prikazati u blještavoj bjelini kakvu ni Ariel ne može proizvesti, samo da... samo da svi ne prihvaćaju takve gluposti zdravo za gotovo!

I, što se tada događa, pitate se?

Ništa! Baš ništa, osim što se ja uzrujavam oko ljudske gluposti. A, ljudi koji se uzrujavaju oko ljudske gluposti – nisu baš jako pametni, jelte?

Ali, postoji dublji problem. Postoji prava šteta koje proizvode sponzoruše koje stavljamo na pijedestal. Za mene osobno, one same nisu štetne. Ja sam, sa svojih 31 godinom, ipak prematora da bi uzdizanje kuraba po medijima meni činilo ikakvu štetu. Ali, što je s klinkama kojima se prezentiraju kurtizane, sponzoruše i kurabe kao superjunaci?

Da me ne bi krivo shvatili, moram napomenuti da gore navedene „superjunakinje“ ne bi nipošto trebali kamenovati. Bož' sačuvaj!

Iskreno vjerujem da su pošteno zaradile svoj kruh nudeći svoje rupe matorim poduzetnicima i krvavo su zaradile svaku lipu. Nije lak pos'o bit kuraba. Nipošto. Ali, ne možemo ih niti kruniti kao kakve kraljevske glave (doduše, s obzirom da sam ja u duši komunjara, mislim da niti kraljevske glave ne zaslužuju krunu, ali shvaćate što hoću reći) i ne smijemo ih prikazivati poput boginja koje hodaju ovom zemljom i nečim čime svaka djevojčica treba težiti.

I, upravo tu leži problem. Naše društvo prikazuje obične sponzoruše kao nešto blistavo i lijepo, a naše curice uz takav medijski teror shvaćaju da je bolje biti kurtizana, nego ići na fakultet i biti pametna.



Pa, đaba i odgoj i fina familija u kojoj djevojčice možda odrastaju kada svi znamo nabrojati više „posvuduša“ i kvazi „celebova“ od znanstvenica, ideoloških aktivistica, književnica i inih...

A, posvudušin trnoviti put do crvenog tepiha nitko ne spominje te ukoliko netko i ispriča njezinu „tužnu priču“ o putu do zvijezda, ona ima sretan završetak.
Nažalost, mnoge klinke će pomisliti da i njih čeka isto. Dakle, malo se mučiš, družiš se sa sumnjivim likovima i nakon toga postaješ Nacionale – ikona društva u kojem živiš, o tebi pišu novine na najljepši mogući način, predsjednik ti daje ordenje, svi zaboravljaju da su te oženjeni muškarci špricali svojim vrhnjem, (nakon čega su maknuli tvoje reklame za jogurt s TV-a). Postaješ majka, svetica, kraljica, carica, žena i po! Remek djelo plastične kirurgije!

Ipak, priča u 99,9% slučajeva ide ovako:

Počela se trpati sa sumnjivim likovima u svom selu i kada su je pregazili baš svi, otišla je raditi u Italiju, nešto – nitko nije siguran baš točno što, ali samo ćemo reći da su se nakon takvog talijanskog gastarbajterstva pojavili neki njezini zanimljivi video uratci, jer je „redatelj“ istih rekao da će se tako vinuti u zvijezde. Nakon dekade orgijanja po partijima gdje su svi sredovječni momci obećavali nešto, a ispunili ništa, vratila se omatorjela u svoje selo malo, s pokojom neizlječivom veneričnom bolešću i naišla na svoje mlađe inačice koje u glavi imaju isti „plan“ kako će postati bogate i slavne. Na kraju je postala tragikomični objekt ismijavanja koji živi sa svojom majkom udovicom, a koja ju hrani od svoje penzije i pravi se da ne zna ništa o kćerinoj prošlosti.

Dakle, nema smisla da žene koje su kvazi umjetnice, (a zapravo kurabe) kamenujemo i osuđujemo, ali nemojte ih niti dizati u nebesa i prikazivati ih nerealno i superiorno.
Jednako tako, ako ćemo kurabe uzdizati u nebesa, onda to radite bez diskriminacije i veličajte ih sve jednako.

Nemojte veličati jednu, a pljuvati po drugoj, samo po kriteriju toga što se jedna uspjela nazarađivati para, a druga nije.

Kurva je kurva, ma što pričali o tome.

I, nemam ništa protiv njih, samo mi nemojte na teveju puštati njihove monologe o bogu i filozofije o životu...mislim, barem ne u tolikoj mjeri te ako već baljezgaju gluposti, nema smisla da ih uzimamo mrtvo ozbiljno u obzir.

Eto. Ajd zdra'o!




Tekst: PoisonIvy
Foto: DanT