Galerija Kazamat: izložba "Neocitacionizam"

U Galeriji Kazamat u petak 13. listopada 2006. otvorit će se izložba skupne izložbe slika „ Neocitacionizam“, na kojoj će svoje radove izložiti Krunoslav Stipešević, Zlatan Vrkljan, Željko Kipke, Lovro Artuković i Igor Rončević. Otvorenje je u 19 sati, a izložbu će biti moguće pogledati svakim danom od 17 do 20 sati, sve do 3. studenog 2006.

U pohvalu (neo)citacionizma

U poplavi brojnih izama pod sveprihvaćajućim kišobranom postmodernizma, početkom 80-ih u Italiji se pojavio i pokret meteorskog značaja, anakronizam koji talijanska likovna kritičarka Loredana Parmesani opisuje na sljedeći način: "Anakronisti se (koje se definira i kao citacioniste, hipermaniriste i pittori colti – otprilike: učeni slikari) vraćaju tehnikama, oblicima i stilovima klasicističkog i romantičarskog slikarstva koje reinterpretiraju u suvremenom ključu".

Nakon početnog interesa i podrške, taj je pravac izmješten na marginu, tako da poznata teoretičarka Lea Vergine upozorava kako se tvrdi da je "anakronizam dvosmislen ne stoga što podražava klasicizam, nego stoga što ponavlja ideje klasicizma ... to jest slikoviti klasicizam, odnosno slikovite ostatke klasicizma koje su dokinule i zagušile oleografije".

Petorica umjetnika koje ovom prilikom pokušavam ujediniti odrednicom "neo citacionizma" doista nemaju gotovo niti jedne poveznice s opisanim odlikama anakronizma osim postupka "citata" i pripadnosti krugu "učenih slikara" koji su baštinici mentalnih strategija konceptualizma. Upravo sam se stoga odlučio za upotrebu odrednice "citacionizam" umjesto anakronizma, budući da vjerujem kako nije riječ o pomaku unatrag, nego upravo suprotno, o najintrigantnijim slikarskim poetikama unutar recentne hrvatske likovne scene.

Valja naglasiti kako nije riječ o nagovještaju nekog novog pravca ili neformalne umjetničke udruge, međutim držim kako nije bez značaja da su svi uključeni zagrebački autori - Lovro Artuković, Željko Kipke i Igor Rončević - opetovano izlagali u galeriji "Arteria" (1994.- 1999.) koju je utemeljio i vodio njihov sadašnji suizlagač Zlatan Vrkljan.

Od pozvanih umjetnika najveću spremnost prihvaćanja radnog (i zaključnog) naziva izložbe "Neocitacionizam" iskazao je Željko Kipke koji mi je u pisanom obliku priložio opis odabranog umjetničkog postupka i željeni završni učinak.



"Musee d'art moderne – belgijskoga slikara Marcela Broodthaersa - zamijenit ću naslovom s lažne omotnice – Le ciel peut attendre – iz filma o talačkoj krizi u kući usječenoj u stijenu, a nultu figuru bezobrazno ću pretvoriti u sedamnaestu i, ono što je najvažnije, neutralnu podlogu presložit ću u ornament koji u sebi spaja sliku zida, pločica visokog sjaja ili nizove ladica" – piše slikar koji se vrlo kompetentno snalazi i u ulozi likovnog kritičara kao istinski pittore colto, a bez krzmanja priznat će kako "rado posuđuje tuđe stvari te se učestalo služi već postojećim reklamnim obrascima". Isto tako, Kipke nudi i upute za odčitavanje: "Na banalnoj razini, slika je metafora zida za autore koji gorljivo čeznu za pozicijom zvijezde na umjetničkom nebu. Nebo će doći ili neće, ono može i pričekati, jer prije njega treba odraditi posao. Slika je hladna, visokoga sjaja, a njezin maslinastozeleni ton sugerira da su fikcije iz doba studentskih nemira i psihodelične umjetnosti daleka prošlost, a zemaljske barijere militantna sadašnjost.".

S obzirom da ne posjedujem pojašnjenja ostalih umjetnika u pisanom obliku, odlučio sam se na ekstenzivno citiranje Kipkeovih navoda koji jasno ukazuju na promišljen i svrhovit odabir citata i njihove umjetničke preobrazbe, a što vrijedi i za sve ostale sudionike ove izložbe.

Usporedljivo složenim postupkom poslužio se i Igor Rončević u koncipiranju slike "U elipsi srca" (2005.), na kojoj se uz citat ljubavne pjesme Petera Jaroschke pojavljuje i niz naslikanih brojeva mobitela kao naznake da se u ovom razdoblju visoke tehnologije teško uspostavlja ljubavna veza bez pomoći te spravice. Nehotimično, jedan od Rončevićevih radova, "Naslovna stranica" (2006.), citiranjem imena, ali nepokazivanjem grafičkog uratka Julija Knifera, stvara poveznicu s intervencijom Krune Stipeševića na fotokopiji Kniferove grafike prozvanoj "Imitation of Life" (2000.).

Nakon niza radova koji su se referirali na slavne slikarske prethodnike, Zlatan Vrkljan iz razdoblja "slikarske samoizobrazbe" iskoraknuo je na delikatno područje "autocitacionizma" vrlo niske razine prepoznatljivosti. Prema njegovu tumačenju, ovom prilikom odabrani radovi izvedenica su motiva "Autoportreta s psom" koji, osim neizbježne asocijacije na Miroslava Kraljevića, predstavlja i učestali Vrkljanov autobiografski motiv.

Lovro Artuković – djelomično ponukan i željom naručitelja – odlučio se za još izravniji oblik "autocitacionizma", remakeom slike koja je već i u prvotnom obliku vrvila neskrivenim citatima Sandra Botticelija.

Ostaje nam zaključiti kako ovom prilikom okupljeni neocitacionisti, jednako izravno kao i njihovi prethodnici s početka 80-ih, ne prikrivaju podrijetlo svojih navoda, no ovaj je put riječ o daleko složenijim umjetničkim postupcima koji njihove slike pretvaraju u ravnopravni stvaralački dijalog s odabranim ikonografskim izvorima. Međutim, dok prvu pojavu citacionizma s pravom možemo prozvati anakronizmom, neocitacionizam sudionika ove izložbe nije samo potvrda visoke kvalitete suvremene hrvatske likovne scene nego i njezine neupitno izgledne budućnosti.

(iz predgovora kataloga izložbe, autor Darko Glavan)