Osječani biciklom na krovu svijeta (Annapurna)

Dok vod vojnika upečatljivih Sika zavjetovanih na dužnost do smrti prima dnevnu zapovijed i raspoređuje se u sektorske patrole u Međunarodnoj zračnoj luci Indira Gandhi, Toni Brdarić i ja započinjemo nevirtualno putovanje po zakutcima indijskog potkontinenta. Naganjanje različitih vozila svih mogućih gabarita i konstrukcijskih izvedbi, većinom bez svjetala i našega Tata Indica taxia s mehaničkim taksimetrom, samoodrživa je konfuzija bez prometne signalizacije i incidenata. Nekako prolazimo kroz anarhiju prometala na uzavrelom asfaltu, otežano i ubrzano udišući smog promiješan s pijeskom pustinje Tar i monsunskom vlagom urbanog prostora New Delhia. Mamurni od puta poslije pet ujutro ulazimo mimo krmeljavog stražara, s INSAS puškom fiksnog kundaka namještenog na poluatomatski mod, kroz vrata od tikovine u prostranu kuću u ulici Vasant Vihar broj 8 A1. Na masivnom stolu s osam pripadajućih stolica ponuđen je preslatki indijski mango. Super okrjepa nakon potucanja po aerodromima i cestama! Vozeći nas izjutra na sve četiri strane grada, domaćin nam prepričava prispodobe o životu Indijaca i malobrojnih bijelih ljudi u ovome dijelu potkontinenta. Zanimljive priče kazuju o društvenim odnosima na području od Baltistana, Kašmira, Nepala, Tibeta, Butana do ušća Brahmaputre i Gangesa u Bengalski zaljev. Slušamo i o svakodnevnici i radnom doprinosu Tereze, jedine bijele žene u velikoj građevinskoj tvrtki u kojoj se osim s ukorijenjenim sustavom kasta treba kulturno boriti i s rasnim, religijskim i homofobnim predrasudama te izrazito konformističke nacije svijeta.

Naguravanje na zamućeni prozorčić od pleksiglasa u osmogodišnjem avionu Airbus A320 prijevoznika IndiGo s očima dubinski uprtim prema osunčanoj Himalaji. Nadmudrivanje među nama dečkima koji će prije prepoznati, ako ne iz prve, tada makar iz druge, koja je od čuka Mount Everest, koja Manaslu, Cho Oyu, Makalu i da li se odavde s ove visine u klimatiziranom i lijepo tapeciranom trupu zrakoplova duboko u Tibetu vidi Shisha Pangma ili ipak ne!?

Lupkajući brzo i nervozno patikom bez vodonepropusne membrane na nozi o sivkasti pod crvenom punom opekom građene zračne luke Tribhuvan čekamo u dosta dugom redu udarac ogromnog državnog pečata, potjeranog malom rukom republičkog službenika, u putovnicu starog tipa Republike Hrvatske. Neobuzdanost doline Kathmandua tu je sada u svoj svojoj stvarnoj silini. Durbar trg, svetica Kumari, sabiranje na i oko Stupa Boudhanat i Swayambunath, loženje pokojnika u Pashipanathu na rijeci Bagmati, mjestu na kojemu je, u mitsko doba, dualni Šiva uzvišen u „Gospodara životinja“, trčkaranje po kvartu Thamel gdje je gustoća po četvornom kilometru prostora veća od pet tisuća stanovnika, a prašine je toliko da ne bi uopće bilo greda nositi zaštitnu polumasku normiranu po EN 140 s pripadajućim filterom P3.

Magistralnom cestom Thribuvan prolazimo kroz zanimljiva mjesta do gradića Beshishar, polazišta za gotovo pa savršen Annapurna treking aka Annapurna Cirucuit. Koloplet mjesta, velikih planina, mikro lokaliteta, prijevoja, prijelaza, prolaza, pustoši, duhovnjaštva, čarobnjaštva i proletarijata.
Blizu šezdeset naselja unutar kruga i tisuće izvan zaštićenog područja?! Put započet u rojalističkom istoku, nastavljen je u umjerenim, neopredijeljenim i praktično vjerničkom središtem masiva, svoj završetak imaše nakon prijevoja Thoron La, u dugom spustu kroz klimatski suptropsko područje naseljeno stanovništvom maovske inspiracije.

Ukupno četiri stotine kilometara, deset tisuća metara visinske razlike i pet i pol visine nad morem biciklima kroz Sangri La zapadne Himalaje!?



Putovanje kroz kanjon rijeke Marshjangi u pokrajni Manang prema i kroz kanjon rijeke Kali Gandaki u Mustangu osim što je prolaz kroz najdublje usjeke na Zemlji gruntovna je razdjelnica između planinskih masiva Dhaulaghiri i Annapurna. Od približno stotinu šest naroda i etničkih grupa u Republici Nepalu, njih četrdesetak živi ili se vrzma u ovim vazda zelenim dolinama i na planinskim uzvisinama. Thakali, Bhotia, Maghar, Khas, Gurung, Tamang, Sunvar, Šerpa, pokoji u pečalbi Limbu, udomaćeni tibetanski izbjeglice. Svi oni ovdje su utvrdili svoj zavičaj.


Detalj s ture

Religijska slika ovdje je utemeljena i određena kroz osnovnu Crkvu Azijsku. Brahma kao prvi, Višna i Šiva pa kroz njih svi produženi Avatari u koje se morao uklopiti i sam Gospodin Budha Šakjamuni prvi od svih Buda i Bodisatvi.

Crkva se na ovome tlu doima kao skup ideja i karizmi koja ne umanjuju prava vjernika na vjerovanje. Ovdašnja Crkva ne podučava, a vjernik nije učenik. Ovdje je do kraja razrađen kulturni odnos Hindu, Janaističke i Budističke zajednice sa svim njihovim stilskim družbama teološkog promišljanja i djelovanja.


Prijevoj Thoron la

Otprilike s tim demografsko-društveno-religijskim dojmom uprtili smo stvari i bicikle i okret po okret gore uzbrdo, podosta noseći, ponešto gurajući i pomalo vozeći kroz tropsku šumu kroz sela Bahunnada, Germu, Jagart, Cheme u kojima se mještani navečer, nakon dnevnog težaštava, okupljaju oko drveta Pipphali na stotinu kvadrata seoskoga trga bez imena i oznaka.

Granični skup objekata i domova više nalik pustari nego selu, upisan u geografsku kartu kao Tal na 1700 m/nv, razgraničenje je Tibetanaca od ostalih nepalskih naroda. Oni kao etnička skupina nastanjuju ovo područje do otprilike iste visine na drugoj strani brda. Rastjerivanje tih ljudi, koje traje i sada, započelo je još za prvih dana Maove vladavine nad prostorom isprva istočnog dijela Tibeta pa zatim i njegove unutrašnjosti. Tada mladi Dalaj Lama, prvotno opčinjen Zedongovim šarmom i čvrstinom, a zatim istinski zastrašen, nije imao izbora doli uteći dolje prema Indiji u grad Dharmasalu gdje je osnovao Vladu u izbjeglištvu. Mnoge značajne relikvije prenesene su iz Potale i drugih samostana na ovo i druga područja kao znak opipljivog naslijeđa ostavljenog uplašenom narodu na nadu za povratak u svoju duhovnu i materijalnu domovinu poznatu i kao„Riznicu zemaljskog blaga na zemlji“. Kineska komunistička partija (KPK) tada je dobila otvoren prostor za daljnje proširenje svojih ideja u nastojanju da "promijeni nebesa i zemlju". Uz pomoć četrdeset tisuća vojnika i skupinama petokolonaša počelo je prilagođavanje tibetanske kulture potrebama Partije! Pedesetih godina prvi val prognanih stvara milijunsku dijasporu. Četvrtina ih umire zbog prilagodbe novim uvjetima. Oni preživjeli nastavljaju tradiciju oslonjenu na jasno određenu disciplinu budističkog reda Žutih šešira. S teškim teretom azilanata Tibetanci su unutar indijskog potkontinenta poštovani kao teolozi, obrtnici, trgovci i nositelji izvrsnosti, u što smo se i mi vrlo očito uvjerili tu na ovim visinama.


Rijeka Kali Gandaki

Od tuda nam se omjer vožnje i guranja bicikala mijenja u korist prvoga. Beskrajna količina vode i dva dana pedaliranja od Tala iza nas su. Teren je strm, zrak rijedak, suh i hladan, klima oštra - planinska. Iz etape u etapu bicikli sve ozbiljnije škripe. Pucaju žbice, gume, lanac, mjenjač šteka. Bez prve brzine praktički je nemoguće voziti! Uz put popravci, stalna podmazivanja i krpanja!

Susreti s planinarima i rijetkim biciklistima. Odasvud ljudi uživaju u ljepoti prirode i kretanja! Prolazna drugarstva, razmjena iskustava i putničkih besjeda! Djelotvorno je oživljenja budistička maksima: U osnovi nitko ti nije prijatelj , niti ti je itko neprijatelj!


Stupa Budhanat Kathmandu Nepal

Jezero Tilico na 5.240 m/nv dodatno naglašava dojam prirodnosti. Tisuće i tisuće prostornih metara ledenjaka u lomljavi pukotina i kidanju seraka propada u tirkiznu dubinu vode proizvodeći pozitivne emocije u rijetkim promatračima obasjanim jakom energijom sunca. Tri nova dana s usponima i preprekama iza naših su dvadeset šest colnih obruča kotača s pripadajuće +/- trideset i dvije žbice. Nekoliko vanjskih i podosta unutarnjih guma su zamijenjene. Polagano okret po pokret, što korakom što pedalom, stižemo na planinski prijevoj Thorong La visok pet tisuća četiri stotine i dvanaest metara. Budističke mantre i simboli utisnuti u crveno, plavo, zeleno ili bijelo obojanu tkaninu zastavica vibriraju u zrakom razrijeđenom prostoru, šibane himalajskim vjetrom, naglašavajući ritam pozitivne sadašnjosti. Iz dvosatnog drijemeža na noge nas podiže grupa Kineza, nekom manje zainteresiranom oku nalik pristojnim i jednostavnim Japancima!? Cika, besmislena vika i puka razuzdanost zbog postignute visine i finiša uspona privlači pozornost svih nas na njih. Kineska konzumeristička klasa iz provincije Ze-Jiang polako ali sigurno i ovdje dotiče svoj zemaljski raj! Rigpa se rasplinula, um je tada otputovao u tromost! Jašući naše Trekove odosmo vrlo strmo u tri i pol tisuće metara niži legendarni Muktinath među Hindu ašrame i budističke vihare. Ovdje na ovome svetome tlu hodočasnika je kao u indijskoj TV noveli! Ono se prirodno nameće kao mjesto za odmor nakon desetodnevnog uspona i žarenja po divljem i živopisnom istoku Mananga. Parcele ječma, heljde i prosa presijecaju makadamski drumovi. Od Muktinatha, mjesta mira i bogoštovanja do kasarni grada Jomsona svega je šest sati biciklom. Tu na granici donjeg i gornjeg Mustanga (zaboravljenog Kraljevstva Lo) vojnici u svoj svojoj bitnosti stražare danju i noću čuvajući istureni geopolitički kljun Nepala prema tibetanskom platou u Kini. Nesmiljeni vjetrovi pušu preko ove pustoši od strateškog značaja za Nepal i Kinu. Planinska klima i skromna dobra stvorili su ovdje iznadprosječno izdržljive ljude okupljene uz ognjišta, čvrste fizionomije i jednostavne logike vrlo rijetko viđene igdje. Među njima Riječ Božju propovijedaju i ortopraksu provode i pripadnici kršćanske denominacije Believers Church iz Jomsona.


Kanjon rijeke Marshjangi

Tok rijeke Kali Gandaki vijuga putem dubokim sedam tisuća metara između masiva Dhaulagiri i Annapurna. Uživamo vozeći nervozni spust tri do četiri dana. Putem smo naletjeli na Belgijanca Felixa s kojim smo se utrkivali na dionici od Kolopania do Benia. To zadnje mjesto je šokantno! Neimari samo nešto ruše pa iznova grade. Cijeli grad i sva okolna naselja u cementnom su oblaku! Nekakva primitivna vrsta asfalta ovdje završava, odnosno tu počinje urbanizam. Tu se svi zaustavljaju na putu za dolje ili ipak gore u planine! Jedini primjereno uhranjen čovjek ovdje je Mohan, vlasnik krčme Huvakamana! Sve o čemu on zbori, izuzetno brzo pokrećući usne, uz umrljani ružičasti stolnjak na bijelo obojanom stolu, je izvrsna hrana, nepalski čaj, razarajući alkohol i druge bakanalije uparene s ostalim zemaljskim nasladama.


Detalj s ture

Osamdeset kilometara dijeli nas još od grada Pokhara na jezeru Pheva čiju razinu obujma ukupnog volumena vode mijenjaju ledenjaci s planina Annapurne, Dhaulagiria, Machapucharea, Manaslua i njihovih satelita te više od 4000 mm kiše godišnje. Četrdeset kilometara uspona i četrdeset spusta dijeli nas do kraja biciklističke ture kroz Gandhaki područje. Gandhaki zona gusto je naseljen prostor obilježen utjecajem Ujedinjene komunističke partije Nepala, kolokvijalno zvanih Maoisti i Komunističke partije Nepala, skupine političkih istomišljenika samoostvarenih u materijalizmu Marxa i Lenjina izmiješanih s nizom utjelovljenja ukorijenjenih u hindu bitku većinom naroda Khas i Gurung.


Cestar

Solidno složena koncepcija turizma koji ne kopira stvarnost, doskora permanentna revolucija, vlast bez očitije ikonografije, uvijek zelena priroda, ali prije svega ljudi sa svojim običajima i predobrom hranom opuste ovdje svakoga namjernika. Istočne padine rojalističkog Nepala na kojima dominiraju strogi zahtjevi kanona hinduizma i budizma i ove, pomalo oslobodilačke, zapadne otpreme gosta nazad u svakodnevnicu nekako sa stavom o apsolutnoj praznini gdje sve dobitke treba darovati drugima a sve gubitke i razočaranja primiti na sebe.


Na putu za Tatopani

Tekst i foto: Dario Majetić