Hrvatski identitet u indijskom kontekstu

Tko smo mi?*

Igbo može biti… Owerri Igbo ili Onitsha Igbo ako je na istoku Nigerije.
U Lagosu on je jednostavno Igbo.
U Londonu on je Nigerijac.
U New Yorku on je Afrikanac.

Na prvoj godini faksa imali smo kolegij koji su obavezno pohađali studenti svih smjerova - od kolega psihologa, sociologa do povjesničara i svih ostalih društvenjaka. “Hrvatski nacionalni identitet u europskom kontekstu”. Puno za reći, a nekmoli napisati u onu kućicu u indeksu. Bila je to 1999. i o Europskoj Uniji se pričalo, onako puno, ali izdaleka. Uglavnom, bila je tu neka knjiga i mi svi tako, nismo to baš najozbiljnije ni shvaćali. Više se ni ne sjećam kako sam položila taj ispit, al' vrlo sam brzo zaboravila sve o tome kolegiju za kojeg sam smatrala da je slučajno zalutao u naš strogo istraživački curriculum na toj godini.

Kažu kad živiš vani zapravo sve više pripadaš otamo odakle si došao. Ono, kao drvo i korijenje, što više raste, to je čvršće korijenje. I stvarno jest tako. Ja sam o Slavoniji i svom šokačkom identitetu počela razmišljati tek kada sam otišla u Zagreb i kada sam se putujući po studentskim konferencijama po Hrvatskoj trebala predstaviti po nekakvim karakteristikama, kada sam trebala donijeti kulen, rakiju i cupkati na zvuke tamburice. I nije to bilo neko samoispunjavajuće proročanstvo – bilo je to nešto što je djelovalo poznato, ugodno i što sam činila, onako, s ponosom.


Živeći u Aziji i dalje definiram taj svoj identitet. Više to nije Škorina Juliška, jer nitko ovdje ne zna za tamburicu, češće je to identitet zapadnjakinje nasuprot Azijcima koji me okružuju. A onda Europljanke u bijelom društvu Amerikanaca i Australaca, i napokon Istočnoeuropljanke kada se pojave ove moje Nizozemke, Francuskinje i Britanke.

“Čudi me koliko ti toga znaš o Jugoslaviji, iako si imala tek 10 godina kada je rat bio”, kaže meni Mira iz Hyderabada, nakon što smo se napričale o beogradskim filmovima iz 90tih i glazbi novog vala u 80tima na potezu Beograd-Zagreb-Ljubljana. Mira ima duljeg indijskog staža od mene, i kad ove moje gorespomenute komšinice odu u svoje zemaljske klubove – ja odem na fejsbuk i pričam s Mirom iz Beograda, Jelenom iz Temerina, Markom iz Niša, Dominikom s Brača, Urškom iz Ljubljane. Moj virtualni zavičajni klub. Da sam selektivno izabrala samo Hrvate u Indiji bilo bi nas možda pet, od toga svi mahom leteći volonteri i praktikanti - i ja sama. Ovako nas ima 30tak. Iluzija da imam i ja “svoje” ljude ovdje.

"Pa ne znam - znam". Koliko znam o Slavoniji i Hrvatima, toliko znam i o svom ex-yu identitetu. Nekako je to čak i bilo retro-kul u srednjoj školi. Kad smo išli na Balaševićev koncert u Sloveniju i onda pisali u gimnazijskim novinama članke s naslovom “Dal' je to sve bilo samo fol”. Ne znam koliko smo subliminalno znali prije rata, a koliko smo naučili u onom zabranjenom periodu dok su se naši roditelji oporavljali od propasti Jugoslavije.

Mirin muž je spomenuo – "To ti je Osijek"… Možda je Osijek, možda sam zbog toga što sam iz grada koji je blizu tri granice naučila da je moj identitet koloplet različitih tradicija. Možda su geni - bake koja je govorila mađarski do svoje 12. godine, djeda koji je došao s Kupresa, ili drugog djeda čijeg su pradjedu popisali povjesničari na toj istoj slavonskoj zemlji prije tri stoljeća.

A možda je jednostavno zato što trebam odgovore na pitanja koja se stalno pojavljuju oko mene “Kakva je zemlja Hrvatska? Kakvi su Hrvati? Što je vaše tipično jelo? Po čemu ste poznati? Koji je vaš doprinos čovječanstvu?”

I dok ja rastežem odgovore od penkala preko kravate do Šukera, kojem je profesorica iz kemije rekla da se ne može živjeti od nogometa, mislim si u sebi kako bi mi pametnije bilo da sam bolje pazila kod profesora Eduarda. Možda bih sada imala neke bolje odgovore. Možda bih znala objasniti mom radoznalom kolegi Amerikancu zašto se raspala Jugoslavija, koji mi *takva* pitanja postavlja na uredskim zabavama kada smo već tri čaše dalje od svakog suvislog razgovora. Možda ne bih deskriptivno odgovarala kako je Hrvatska zemlja koja nije u Rusiji, nego dolje od Mađarske, desno od Italije.

Možda ne bih tako lako odustala i pustila da me se naziva Istočnoeuropljankom.

*AIESEC priča koju smo često koristili na treninzima kroskulturalnog razumijevanja

photo by Petar Jurica

---

Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu, Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje cetiri godine živi sa suprugom Abhishekom u Mumbaiju i radi kao trening menadžer za Procter&Gamble India. Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.