Tišina trenutka

U tišini trenutka pred raširenim rukama tvoga vremena, rastapaju se u valovima Drave šutnja i mjesečina. Negdje u plavetnom svemiru uvelo lišće opada i tvoje mirise odnose njegove šuštave boje u dubine azurnih zvijezda. Cijeli svoj život učim hodati po tim obasjanim stazama na kojima plešu nebeski dragulji i vode me rubom ugraviranih putova. Prisluškujem tvoj razgovor s lišćem i taj vaš šapat što se u ovu subotnju večer poput duge razvlači podno mojih obraza sa zadovoljstvom ispisujem po bjelini toliko različitoj od bijele mekoće papira. Pronašao sam način kako ovom svjetlošću ispisati uporne osjećaje.



Da, moj grade, nasmijani prijatelju, posve je svejedno kakve sve boje i mirisi radoznalo proviruju iza mog ramena, jer u njihovoj znatiželjnoj harmoniji slutim dobronamjerni izraz svemira po kojem tvoje lišće ovog trenutka opada. Čujem kako u šuštanju progovaraju osvijetljeni prozori i slušam njihove svjetlucave varijacije kako u tisućama boja šapuću po tvojim ulicama. U parkovima, čije su se krošnje odavno sagnule ispod naših obrva, blagi povjetarac u tvom naručju spremno čuči u sjeni nadolazećeg dana. Danas kad se iznad tebe usidre oblaci, pa u tvoje modre oči iscijede prve obrise našeg pogleda, znati ćeš koliko je san u kojem si sanjao stvaran odraz naših zagrljaja. Tako je to oduvijek, moj lega, nasmijani prijatelju. Za razliku od vremena, mi sanjamo, a ono neprimjetno samo prolazi kroz naša srca. Njegovo nam pamćenje ostavlja tihe trenutke u kojima prepoznajemo tvoje mirisne slike. Tvoja su pluća puna našeg zanosa i zato bezbrojne nijanse prolaze tvojim ulicama. Pod njima se oslikavaju naša svakodnevna buđenja.

Još smo u zajedničkoj noći po kojoj nam se baš ne žuri, ali s puno pažnje ipak osluškujemo daljinu, jer se u njenom nijemom hodu pomalo već naziru osmjesi jutra. To je dovoljan razlog što nikako ne želimo izaći iz sna, jer dok sanjamo, u nama se prelijevaju boje čiji mirisi ugađaju našem raspoloženju. Sretni smo što u tim snovima više ne čuče dosadne i maglovite halucinacije zbog kojih smo se ponekad bojali upotrijebiti prave riječi. Tih se godina nerado sjećamo, ali isto tako znamo da je ovo vrijeme iznjedrilo potpuno drugačiji sluh i naše su potrebe sada prožete jednostavnošću. Tu jednostavnost prepoznajemo u neprozirnoj tmini u kojoj nas ponekad pronađe mjesečina. Prepoznajemo je u maglovitom svitanju kad pred našim očima mostovi počinju zijevati. I u zlatnom mirisu kasnog popodneva, kad zbog kestenja naši obrazi porumene.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Kristijan Vujić