Vox Populi: Zašto umire moj grad?
17.11.2013. 16:20

Umire grad gdje sam zdravo za gotovo uzimao. Mislio da svugdje ima mira kojeg nosi velika rijeka. Velikih parkova i starog drveća. Šume pod nosom. Širokih biciklističkih staza punih ljepotica na rolama i velikim biciklima. Tvrđe. Starih kina sa sfingama. Mamine i bakine kuhinje. Kulen, fiš paprikaš i šljivovica. Ravnice koja te nauči da si mali. Girica na brodu koji je zapravo terasa. Osijek je jedino mjesto gdje je zanimljivo igranje među grupom građana. Grad gdje naučiš cijeniti i najmanju nizbrdicu kad padne snijeg. Burek od 8 kn i pizzu od 25. Gdje su glupe riječi kao rokus, srednjika, gugili, gornjika i moša šifre za tisuće uspomena. Gdje je Petar Pan uspio u naumu, a školjke i ljepotice nisu suveniri. Tamo je kvart dom. Jer tamo svi znaju svakog četveronožnog prijatelja. Tamo gdje brat prolazi iste glupe fore na istim mjestima. Gdje mali uspije zavarat’ vrijeme, pa mu suputnici tvog odrastanja skoro viknu: Filipe! Dom je tamo gdje si osvojio svako drvo i znaš najmanji tajni prolaz. Gdje znaš koju babu se najlakše isprovocira i koji krovovi su pretruli za hodanje.

Osijek je mjesto u kojemu sam naučio da pubertet vrišti: identitet! Da kad si bajker cura nije zajamčena, a kao roker i dalje moraš biti kući do 12. Prvi put plakao od ljubavi, povraćao od bambusa i šivao se od boksera. Shvatio da je bolje imati glavobolju nego slušati zadnji dvosat matematike. Pojeo prvi trip i poslije umro u živom blatu. Dodirivao rub zakona i bezuspješno ga učio. Jer brižni roditelji za svaku pizdariju imaju više zaliha živaca nego Jozo otrova.
Iskreno se divim vama normalnim ljudima tamo. Hvala vam za sve zore, kritike, držanja glave, prijekorne poglede, zajebancije, javljanja u mrtvo doba, rođendane, zadaće, prijevoze, kupanja, glazbu, ugodne i neugodne tišine. Divim vam se na unutarnjoj snazi da funkcionirate u vječnoj nedjelji. Na osmijehu kada nije smiješno. Naš grad je preživio Turke, Mađare, naciste i četnike i pao pod seljačinama. A Drava se samo smije i nosi govna daleko...
Tekst: Filip Flauder
Foto: Cacan
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (16)
Bravo !