Noćni akvareli

Rame uz rame, po nebeskom polju, između zemlje i zvijezda tisuće vjetrova pletu oko tvoga struka bezbrojne niti uzdaha. Taj prkosni vihor umiva sadašnjost tvoga lica, a obrisi sazviježđa kao kapi bezbrižno se igraju na plavičastim valovima Drave. Pričaju mi šumovi da u zagrljaju hrastovih krošnji sniva tvoj pogled. Da tu nastaju snažni dodiri koji povezuju naše ćudi s magičnim izvorima na kojima počinju tvoji korijeni. I poznajem te osjećaje, jer smo ti i ja suvremenici usred razigranih boja zemlje iz koje ničeš kao gorostasni hrast. Iako sam tek započet u tvom zasanjanom deblu, ima me puno u tvojim mnogobrojnim godovima.



S minimalnim naporom pretačeš svoje noćne akvarele u neponovljivu paletu mojih zjenica. Neumorno iz tebe struji ljepota, pa u tom obilju tvojih mogućnosti nije jednostavno utonuti u san ili započeti dan. To dokazuje koliko si snažan i velik u ovom svijetu što se svakodnevno zapliće o svoje banalnosti. Rasteš i to je neosporno, ali u tom rastu ne rušiš sve pred sobom. Zemlja s kojom dijeliš dobro i zlo, i nebo koje te s lastavicama služi, svako jutro ustaju sa mnom. Možda sam isprva samo naslućivao tvoju veličinu, možda sam pogrešno procijenio svoja godišnja doba što kroz tebe teku, ali sigurno nikada nisam ostao ravnodušan prema tebi. Nad svim jeftinim igračkama današnjice, nad njihovom ispraznom logikom, tvoj neuništivi duh pronalazi dovoljno vremena da mi ukaže na poneku sitnicu i na njeno pravo značenje. U obzir uzimaš sve moje sadašnje i buduće potrebe, jer iz prošlosti crpiš iskustva svih ljudskih sreća i nesreća. Nisi sklon preuveličavanju, ali kad je potrebno na prvo mjesto stavljaš potrebu nas malih, u ovom svemiru, tek dahom zabilježenih.

Htio bih ti reći koliko si ravnopravan prema svima nama, ali ne mogu. Vjerojatno ne umijem izmisliti riječi s kojima bih sve misli pretočio u govor slova koji bi te mogao zadovoljiti. Ali svejedno, na ovoj uzburkanoj lopti gdje se mijene sudaraju sa toplim i svježim zrakom, dok panonska ravan milenijima neprekidno diše, a nekadašnje more još odzvanja u brazdama zaoranih polja, zajedno s tobom u meni raste svjetlo. I sretan sam što nemam u sebi trajnog mraka. On se doduše povremeno budi u nekakvim jarugama prošlosti i kao blatnjavo priviđenje želi me na perfidan način prevariti. No, ne traju dugo njegova mračna zapomaganja, jer tvoj je odsjaj jači i neprestano blješti zdravim razumom. Ne dopuštaš mi da popustim onim besmislenim zamkama u koje se neprestano hvata istina. A život se ne ponavlja i nemam dvije prilike za njega. Zato te slušam dok obnavljaš svoja iskustva i nerijetko u tebi pronalazim filigranski izrađene sličice svakodnevnog života.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Kristijan Vujić