Čudo osječke politike: tri ministra u 23 godine!

U 23 i kusur godine od osamostaljenja Hrvatske u svim njenim vladama bila su tek trojica Osječana. Što zaključiti iz tog suhog podatka? Puko prebrojavanje ne mora ništa značiti. Kvanititeta ne podrazumijeva nužno i kvalitetu, mada je kvalitetu ponekad teško postići bez kvantitete. OK, ni dosadašnje hrvatske vlade nisu bile neko mjerilo izvrsnosti, mada njihovi sastavi, mjereni zavičajnim aršinom, ipak dosta govore o teritorijalnoj raspodjeli političke moći i prodornosti političkih snaga od baze prema vrhu.

Do aktualnog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka Osijek nije imao svog čovjeka u Banskim dvorima još od ranih 1990-tih. Ivan Vekić bio je ministar unutarnjih poslova u ratnoj vladi, sve skupa devet i pol mjeseci. Zatim je u vladi Hrvoja Šarinića koja je trajala tek devet mjeseci, potpredsjednik bio Vladimir Šeks. Na istoj, potpredsjedničkoj dužnosti, Šeks je bio i u vladi premijera Nikice Valentića od travnja 1993. do rujna 1994. godine. Otad pa sve do kraja 2011. kada je u vladu Zorana Milanovića ušao Vrdoljak, najprije kao ministar graditeljstva, a potom gospodarstva, dakle punih sedamnaest godina, iz četvrtog grada po veličini nije regrutiran niti jedan jedni član vlade!

Čak i ako Našičanina Berislava Rončevića ili Valpovčanina Tomislava Ivića, koje je u vladu Ive Sanadera "poslao" Branimir Glavaš, uvrstimo u osječku kvotu to neznatno mijenja na stvari, ali značajno govori o ovdašnjem političkom mentalitetu. Očito ima nešto u stereotipu o probitačnim Hercegovcima, ambicioznim Dalmatincima ili lukavim Zagorcima nasuprot samozatajnih i ne baš politički poduzetnih Slavonaca.

Protutnjali su Banskim dvorima ili su još ondje mnogi moćni ministri iz Splita (Nadan Vidošević, Dragan Primorac, Neven Mimica, Ranko Ostojić, Branko Grčić... a o Sanaderu ne treba ni trošiti riječi!). Ni riječki kadrovi nisu bili epizodisti: od Željka Lužavca, Ante Simonića i Kolinde Grabar Kitarović sve do Željka Jovanovića i omnipotentnog Slavka Linića. Imao je i Zadar svoje moćne ljude poput Ingrid Antičević Marinović ili Božidara Kalmete. Krenemo li čeprkati po zavičajnoj liniji ispast će da je u dosadašnjim vladama jedan mali Bjelovar bio višestruko kadrovski superiorniji ne samo Osijeku već i čitavoj Slavoniji. Podsjetimo da su iz tog Bjelovara potekli Vladimir Strugar, Đurđa Adlešić, Gordan Jandroković, Damir Bajs, Đuro Popijač, Davorin Mlakar, Anka Mrak Taritaš... Čak je i jedna geografski posve sitna Baška Voda iznjedrila ministarske gigante poput Mate i Gorana Granića te Jure Radića. A Osječani i Slavonci? U zadnjih petnaest godina jedino je Petar Čobanković ostavljao dojam nešto moćnijeg ministra. I Vrdoljak je danas takav, ali više zbog same važnosti resora kojem je na čelu nego stvarnih političkih referenci i sposobnosti.



Osijek je specifična politička sredina. Ovdje političari više vole ostati "prvi u selu" i galamiti na metropolu nego ići u nju probiti se i dokazati. Ima li boljeg primjera od Ante Đapića koji se u trenutku kada su i on i stranka mu bili na vrhuncu snage, odlučio vratiti u Osijek postati gradonačelnik i "saditi tikve" s Glavašem.

Sam Glavaš se nikada nije dao iz Osijeka, navodno uvjeren da ga je Tuđman u ono vrijeme želio pacificirati dovođenjem u Zagreb. Kada se umorio od Osijeka, a i Osječani od njega, Zlatko Kramarić je na umu imao jedino diplomatsku sinekuru.

HDSSB-ovci su u Saboru glasni i probitačni, ali ne izgledaju kao da bi se snašli kada bi iz oporbenjačkih reklji morali uskočiti u ministarske sakoe. Šišljagić ponekad zna djelovati ozbiljno, onako ministarski, dok su ovi ostali više za ministrante. S druge strane, osječki SDP ionako je one woman show Biljane Borzan koja je visine u stranačkoj hijerarhiji dosegla najviše zahvaljujući SDP-ovom kadrovskom deficitu na istoku Hrvatske i svojoj neupitnoj lojalnosti Zoranu Milanoviću. Njezinoj budućoj političkoj karijeri dobro je došla prilika da odradi "praksu" u Europskom parlamentu.

Uzmemo li ih sve kao personifikacije svojih regija, Osječani za razliku od, recimo, Splićana težeg koraka kreću ka Zagrebu i politički su mnogo manje ambiciozni na putu do položaja u izvršnoj vlasti. Možda dijelom i u tome leži odgovor na složeno pitanje zašto su Osijek i Slavonija na rubovima interesa svake središnje vlasti u ovoj državi.

Jaroslav Bradica

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala