Nepregledna duša čekanja

Krleža je davne 1932. godine zapisao da lastavičji cvrkut predstavlja opasnost za mušice, isto kao što tigrov glas predstavlja opasnost za čovjeka. Nisam dopustio da me zavede takav tekst, jer kad bih, vođen njegovim opisom, dublje analizirao pojavu lastavice, vjerojatno bih došao do točke u kojoj ljepota više ne bi imala smisla. Lastavica je oduvijek za mene vjesnica proljeća i to mi je dovoljno. Da nije tako, proljeće bi imalo potpuno drugačije značenje u meni. Osim toga, vjerojatno bi me upoznavanje najsitnijih detalja u stvarima, pojavama ili događajima odvelo u potpuno drugačijem pravcu od stvarnosti ili bolje rečeno, prihvatljiva stvarnost postala bi imaginarna.



Ljude s kojima si me upoznao, moj lega, nadlijeću iste lastavice. Njihova gnijezda svima nama donose potrebnu sreću i svi smo na neki način zapisani u toj nepreglednoj duši čekanja. Svakodnevno priznajemo tvoje posebnosti, a za uzvrat kad se nečija sudbina zakomplicira ti bez razmišljanja uskočiš sa svojim dodirom i ponovno pokreneš onaj prepoznatljivi, samo tebi svojstven osmjeh. To nam je dovoljno da se među bezbrojnim simbolima koji nas svakodnevno okružuju, snađemo za prvu ruku. Zahvaljujući tvojoj pomoći naučili smo mnogo toga i danas pomoću tog znanja shvaćamo kako za putovanje kroz život nije uvijek poželjno pretjerivati. U razgovorima koje smo ti i ja do sada vodili, moj grade, često puta si naglašavao kako je ponekad neizbježno zadržavanje oko nekih detalja, jer je potreban odmor. Potreba koja sama po sebi ne izaziva naš kratak život, već ga oplemenjuje i sve poduzima da ne zalutamo. Najlakše je zamutiti pogled i poći na krivu stranu. Tvoje zasluge počinju pod krošnjama parkova ili jednostavno samo dok šećemo ulicama. Tamo nas stalno podsjećaš kako je biti na jednom mjestu dobitak vremena s kojim se uvijek možemo dogovoriti.

Kad pored svih potrebnih i nepotrebnih navika prošećem perivojima ili uz Dravu pogledam svoju sjenu, u meni se rašire svi oni sati u kojima smo se ti i ja nahodali. Sjetim se lastavica i nikada mi nije dosta njihovih skrivenih gnijezda, jer u svakom našem koraku postoji želja za detaljem koji nam je promakao dok su nam donosile oblake u svojim krilima. Nije prisutno samo prisjećanje na njihov let, već u zraku svjesno promatram njihov ponovni dolazak. Osjećam kako negdje u daljini čekanje polako blijedi. Zbog toga uporno dolazim, jer kako ti znaš reći, svi su detalji u nama, samo ih treba pronaći.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Kristijan Vujić