Koji ste tip vježbača – nemoćni, odlučni ili nabrijani?
02.08.2014. 18:28
„Bez obzira mislite li da možete ili da ne možete, u pravu ste.“ – jedan je od mojih omiljenih citata, (potpisuje ga Henry Ford) a primijeniti se može na apsolutno sve aspekte života – poslovni, privatni, emocionalni, financijski, fizički... jer upravo je naš stav o nečemu taj koji najčešće prevagne na stranu uspjeha ili neuspjeha. Tako je i u dvorani.
U gotovo 20 godina koliko vodim rekreativne programe radila sam sa stotinama ljudi, a svatko je od njih na vlastiti način definirao svoje potrebe, ciljeve i želje, pa tako i prepreke, ograničavajuće faktore i, na kraju krajeva, razloge zbog kojih počinje, nastavlja ili ne nastavlja ono što čini.
Neki su ljudi odlučni, otvoreni, željni znanja i promjena i upravo na takav način pristupaju vježbanju (a vjerojatno i svemu ostalom u životu), dok su drugi plašljivi, skeptični, uvjereni kako većinu stvari ne mogu napraviti, često se bave izgovorima treneru ili samima sebi. To su ljudi koji počinju tisuću stvari tisuću puta, a rijetko dovrše išta od započetog, nedostaje im volje, fokusa i motivacije.
Oni pozitivni i motivirani otvoreni su za svaku korekciju, uputu i sugestiju prilikom vježbi, koncentrirani su, odlučni i fokusirani. To su osobe koje vrlo brzo i lako napreduju, dobro znaju što žele, trude se i postižu rezultate.
Ima čak i onih prerevnih koji se preforsiraju u silnoj želji za postignućem i rezultatima, što u treningu zapravo nije dobro, jer može voditi ka ozljedama, a kod rekreativaca-početnika znači i da rezultati mogu izostati jer preveliki zalogaj i preteške vježbe, u odnosu na inicijalno stanje organizma, znače pogreške pri njihovom izvođenju. U dvorani često vrijedi ona "Manje je više" jer samo pravilno izvedena vježba, prilagođena funkcionalnosti organizma vježbača, snazi njegovih mišića, kao i fleksibinosti zglobova jamči njezino pravilno izvođenje i željeni učinak koji se želi postići.
Nemotivirani vježbači ponekad misle kako je dovoljno u dvorani biti samo fizički prisutan, kao da sami sebi moraju dati potpis za predavanje koje pohađaju, a zapravo u tom trenutku žele biti negdje drugdje. Odsutni su i nezaintresirani, a ima čak i onih koji na bilo koji pokušaj korekcije imaju spreman odgovor i pojašnjenje zašto nešto ne mogu napraviti. Donekle bih još razumjela te izgovore, da sam trener gimnastike i u dvorani svoje polaznike pokušavam naučiti trostruki salto, premet sa čela ili zvijezdu bez ruku. No, kada mi netko, pri mom pokušaju ispravljanja njegovog/njezinog položaja glave i vrata (govorimo o pomacima u centimetrima) ili položaja potkoljenica (jer je u koljenu kut manji nego bi trebao biti) spremno iznese razloge zbog kojih njegovo pravilno izvođeje pokreta „nije moguće“ ne mogu se ne upitati je li to zaista tako.
Inicijalno stanje organizma vježbača (naročito kada se radi o početnicima ili o osobama sa određenim iskrivljenjima/ozljedama) uvijek se uzima u obzir pri odabiru i modifikaciji određenih vježbi. Vježbe se izvode pažljivo, pravilno i uz brojne sigurnosne mjere kako bi se izbjegla bilo kakva ozljeda, a svaki iskusni i stručni voditelj točno zna što može, a što ne može ili nikako ne smije tražiti od svojih rekreativaca.
Svatko od nas sigurno poznaje barem jednu osobu koja u svakoj situaciji ima neku primjedbu, kritiku, žalbu, prigovor, kao i tisuću i jedan izgovor zašto je nešto nemoguće. Naš je stav ono što nas definira u svakoj situaciji, pa tako i u dvorani i životu općenito. Jasno je vjerojatno svakom laiku koji je ikada o tome imalo razmislio.
Pozitivna strana cijele priče je što ima dosta ljudi koji su negdje između dvije navedene krajnosti, te uz pravu motivaciju izvana, podršku, pravilno odabran intenzitet i program vježbi otkriju odličan osjećaj koji u njima stvara pokret, pronađu svoju vlastitu motivaciju i energiju i na taj način promijene stav ne samo prema vježbanju, nego i prema sebi, a samim time i svemu oko sebe. Stav „Ne mogu“ i te kako se može promijeniti u „Mogu i hoću“, svjedočila sam tome nebrojeno puta.
Baš svatko se može pomaknuti sa nulte točke, promijeniti, postići rezultate, uspjeti... Hoće li se to dogoditi ovisi vjerojatno najviše o tome hoće li osoba imati dovoljno stava, odlučnosti, volje, želje i motivacije pronaći pravi način. Jer on svakako postoji, a pronalaze ga najodlučniji, najpozitivniji i najuporniji.
Bojana Muačević Gal, prof. diplomirala je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, na usmjerenju Kineziterapija. Prije odlaska u Zagreb godinama se bavila plesom, a kao voditeljica rekreativnih programa radi punih 19 godina. Iza sebe ima nekoliko natjecateljskih uspjeha na državnoj razini (prvo mjesto na prvenstvu RH u Fitnessu, drugo u Show danceu i treće u natjecateljskom Aerobicu). Posljednjih sedam godina radi kao koordinator i voditelj programa u Centru kulture tijela GEA u Osijeku, objedinjujući u svom radu dugogodišnje iskustvo, znanja stečena u struci i povratne informacije o potrebama vježbača u dvorani. Kao stručni suradnik zagrebačkog Učilišta Magistra predaje osnove Teorije treninga na edukaciji za voditelje aerobika i fitnesa.
U gotovo 20 godina koliko vodim rekreativne programe radila sam sa stotinama ljudi, a svatko je od njih na vlastiti način definirao svoje potrebe, ciljeve i želje, pa tako i prepreke, ograničavajuće faktore i, na kraju krajeva, razloge zbog kojih počinje, nastavlja ili ne nastavlja ono što čini.
Neki su ljudi odlučni, otvoreni, željni znanja i promjena i upravo na takav način pristupaju vježbanju (a vjerojatno i svemu ostalom u životu), dok su drugi plašljivi, skeptični, uvjereni kako većinu stvari ne mogu napraviti, često se bave izgovorima treneru ili samima sebi. To su ljudi koji počinju tisuću stvari tisuću puta, a rijetko dovrše išta od započetog, nedostaje im volje, fokusa i motivacije.
Oni pozitivni i motivirani otvoreni su za svaku korekciju, uputu i sugestiju prilikom vježbi, koncentrirani su, odlučni i fokusirani. To su osobe koje vrlo brzo i lako napreduju, dobro znaju što žele, trude se i postižu rezultate.
Ima čak i onih prerevnih koji se preforsiraju u silnoj želji za postignućem i rezultatima, što u treningu zapravo nije dobro, jer može voditi ka ozljedama, a kod rekreativaca-početnika znači i da rezultati mogu izostati jer preveliki zalogaj i preteške vježbe, u odnosu na inicijalno stanje organizma, znače pogreške pri njihovom izvođenju. U dvorani često vrijedi ona "Manje je više" jer samo pravilno izvedena vježba, prilagođena funkcionalnosti organizma vježbača, snazi njegovih mišića, kao i fleksibinosti zglobova jamči njezino pravilno izvođenje i željeni učinak koji se želi postići.
Nemotivirani vježbači ponekad misle kako je dovoljno u dvorani biti samo fizički prisutan, kao da sami sebi moraju dati potpis za predavanje koje pohađaju, a zapravo u tom trenutku žele biti negdje drugdje. Odsutni su i nezaintresirani, a ima čak i onih koji na bilo koji pokušaj korekcije imaju spreman odgovor i pojašnjenje zašto nešto ne mogu napraviti. Donekle bih još razumjela te izgovore, da sam trener gimnastike i u dvorani svoje polaznike pokušavam naučiti trostruki salto, premet sa čela ili zvijezdu bez ruku. No, kada mi netko, pri mom pokušaju ispravljanja njegovog/njezinog položaja glave i vrata (govorimo o pomacima u centimetrima) ili položaja potkoljenica (jer je u koljenu kut manji nego bi trebao biti) spremno iznese razloge zbog kojih njegovo pravilno izvođeje pokreta „nije moguće“ ne mogu se ne upitati je li to zaista tako.
Inicijalno stanje organizma vježbača (naročito kada se radi o početnicima ili o osobama sa određenim iskrivljenjima/ozljedama) uvijek se uzima u obzir pri odabiru i modifikaciji određenih vježbi. Vježbe se izvode pažljivo, pravilno i uz brojne sigurnosne mjere kako bi se izbjegla bilo kakva ozljeda, a svaki iskusni i stručni voditelj točno zna što može, a što ne može ili nikako ne smije tražiti od svojih rekreativaca.
Svatko od nas sigurno poznaje barem jednu osobu koja u svakoj situaciji ima neku primjedbu, kritiku, žalbu, prigovor, kao i tisuću i jedan izgovor zašto je nešto nemoguće. Naš je stav ono što nas definira u svakoj situaciji, pa tako i u dvorani i životu općenito. Jasno je vjerojatno svakom laiku koji je ikada o tome imalo razmislio.
Pozitivna strana cijele priče je što ima dosta ljudi koji su negdje između dvije navedene krajnosti, te uz pravu motivaciju izvana, podršku, pravilno odabran intenzitet i program vježbi otkriju odličan osjećaj koji u njima stvara pokret, pronađu svoju vlastitu motivaciju i energiju i na taj način promijene stav ne samo prema vježbanju, nego i prema sebi, a samim time i svemu oko sebe. Stav „Ne mogu“ i te kako se može promijeniti u „Mogu i hoću“, svjedočila sam tome nebrojeno puta.
Baš svatko se može pomaknuti sa nulte točke, promijeniti, postići rezultate, uspjeti... Hoće li se to dogoditi ovisi vjerojatno najviše o tome hoće li osoba imati dovoljno stava, odlučnosti, volje, želje i motivacije pronaći pravi način. Jer on svakako postoji, a pronalaze ga najodlučniji, najpozitivniji i najuporniji.
Bojana Muačević Gal, prof. diplomirala je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, na usmjerenju Kineziterapija. Prije odlaska u Zagreb godinama se bavila plesom, a kao voditeljica rekreativnih programa radi punih 19 godina. Iza sebe ima nekoliko natjecateljskih uspjeha na državnoj razini (prvo mjesto na prvenstvu RH u Fitnessu, drugo u Show danceu i treće u natjecateljskom Aerobicu). Posljednjih sedam godina radi kao koordinator i voditelj programa u Centru kulture tijela GEA u Osijeku, objedinjujući u svom radu dugogodišnje iskustvo, znanja stečena u struci i povratne informacije o potrebama vježbača u dvorani. Kao stručni suradnik zagrebačkog Učilišta Magistra predaje osnove Teorije treninga na edukaciji za voditelje aerobika i fitnesa.
Objavio: Bojana |
Komentari (8)