Strava u naselju Brijest

Na južnom rubu Osijeka već godinama otkucava tempirana ekološka bomba. Tako za tamošnje odlagalište komunalnog otpada Lončarica Velika kažu stanovnici prigradskog naselja Brijest, tako sugeriraju podaci iz izvješća o analizi uzoraka vode iz veljače prošle godine, a tako tvrde i vijećnici iz Građanske opcije Grada Osijeka (GOGO) koji su aktualizirali ovu zapletenu priču koja traje već skoro dva desetljeća. To umjetno brdo stvoreno od smeća dovoženog i nagomilavanog od 1995. do danas čini se prizorištem mogućeg horora, neke osječke "Strave u naselju Brijest".

Samo što bi prije horora najprije valjalo snimiti dokumentarac o tome kako je jedan iz nužde stvoreni, isprva divlji, a zatim legalizirani deponij postao ekološkom bombom na samom rubu grada. S tim da u Osijeku, zbog njegove specifične "fizionomije" (dug, a tanak) i sam pojam ruba grada ima drugačije značenje. Odlagalište Lončarica Velika osim što je na par stotinjaka metara udaljeno od obiteljskih kuća u Brijestu nije niti dva kilometra zračne udaljenosti od, recimo Bosutskog naselja ili Uskih njiva, ali je već i sasvim blizu samom središtu grada. Lončarica Velika nesumnjivo je velika opasnost za čitav Osijek, tim više što su pravi razmjeri štetnih djelovanja s tamošnjeg odlagališta i podno njega još neutvrdivi, pa time i zloslutniji. Stvar je još gora zna li se da gradske vlasti posredstvom Unikoma godinama nemaju drugog ostvarivog rješenja, pa se to, već dva desetljeća privremeno odlagalište sada opet namjerava proširiti, i to čak za polovicu sadašnje površine koja je malo veća od sedam hektara. Nešto će se ipak morati učiniti jer prema obvezi koju je Hrvatska preuzela kao članica EU, do 1. siječnja morat će biti zatvorena sva neodgovarajuća odlagališta otpada, a među njima i Lončarica Velika. Rješenje je, kažu gradski oci, u Centru za gospodarenje otpadom Osječko-baranjske županije. No i tu informaciju valja uzeti s oprezom jer je otvaranje istog već produljeno s 2012. na 2015. godinu.

Nije jasno kako bi se Lončarica Velika sada ponovno proširivala, i to za 3,5 hektara, a da ne bude još bliže ne samo obiteljskim kućama nego i srednjoj Poljoprivrednoj školi i tamošnjim školskim voćnjacima, ali i bunarima iz kojih Osijek crpi vodu udaljenih naoko sigurnih devet kilometara. Samo za podsjećanje – prema važećim propisima odlagalište otpada ne smije biti bliže od 500 metara objektima u kojima obitavaju ljudi. A da se odmah podsjetimo i zbog čega su se žitelji Brijesta i susjednih gradskih četvrti ovoga puta digli na noge. Kao temelj dobivanja dozvole za novo proširenje odlagališta, tvrde oni, služi Studija utjecaja deponije na okoliš koja datira iz već davne 2001. godine. Te je godine Skupština Osječko-baranjske županije donoseći Odluku o izmjenama i dopunama Prostornog plana zapravo "legalizirala" Lončaricu Veliku kao infrastrukturni objekt i sustav za odlaganje i zbrinjavanje komunalnog otpada, iako je uporabnu dozvolu dobila 2010. godine prilikom zadnjeg proširenja. Sada bi se, dakle, za novo proširenje deponije uzela u obzir Studija utjecaja na okoliš iz 2001. premda su u međuvremenu grubo kršeni propisi. Primjerice, voda iz cijevi ukopanih u odlagalište, tzv. piezometara, trebala je biti analizirana bar jednom godišnje, a u slučaju obilnih kiša (kakvih je i te kako bilo!) i više puta. No, u proteklih trinaest godina voda ispod odlagališta analizirana je samo pet puta. U prosjeku jedva jednom u dvije godine! Nadalje, sustav procjednih voda trebalo je analizirati četiri puta godišnje, odnosno 52 puta u proteklih trinaest godina. A u tom je razdoblju to učinjeno tek dva puta. Dva puta!

Posljednja analiza procjedne vode s Lončarice Velike obavljena je u veljači prošle godine i pokazala je – eto nam horora! – 217 puta veću koncentraciju žive od one najviše dopuštene! Također i deset puta veću koncentraciju nitrita od dopuštene te osam puta veću koncentraciju kroma. Prema tim podacima Brijest je, sarkastično govoreći, pravo pravcato heavy metal naselje, a tamošnje podzemne vode, koje se ne zadržavaju ispod Brijesta već struje naokolo, potencijalno prepune toksičnih i kancerogenih tvari. Aktualna gradska vlast naručila je novi elaborat o Lončarici Velikoj kao da već ove analize iz prošle godine i onaj nešto stariji elaborat iz 2011. nisu dovoljni, odnosno – kao da se stanje s teškim metalima u podzemnim vodama riješilo samo od sebe.

Deponij Lončarica Velika "čedo" je (po)ratne osječke stvarnosti, nastao onako kako divlji deponiji inače nastaju: jednoga je dana ondje stigao prvi kamion sa smećem i "iskipao" ga. The rest is history... Priča o Lončarici Velikoj doista ima potencijal ako još ne za horor onda za neki društveno angažirani dokumentarac. Priča je to o poratnoj konfuziji i onome što je naš narod sažeo u izreku "kako ćemo – lako ćemo". Priča je to o onome što je trebalo biti privremeno i navodno bezopasno, a proteglo se u dugačku i krajnje opasnu sagu za cjelovečernji dokumentarac ili čak politički triler. Priča je to koja svjedoči o inertnim gradskim vlastima (a bilo ih je raznolikih od 1995. naovamo) koje su i ovaj problem kao i mnoge druge rješavale polovično, od danas do sutra, pa ignorantskim, kalkulantskim ili naprosto neznalačkim odlukama dovele do toga da jedno poludivlje odlagalište komunalnog otpada postane gotovo trajno rješenje. A deponij se iz neizbježne nužde (jer je smeće onih godina negdje trebalo zbrinjavati) više puta širio ili bolje reći – metastazirao!

Podsjetimo na pretpovijest ove priče: i prije prošloga rata Osijek je imao loša i polovična rješenja za zbrinjavanje komunalnog otpada. Tadašnje odlagalište nadomak Sarvaša nije zadovoljavalo osnovne uvjete, a u predvečerje rata odlučeno je da nova lokacija bude kod Nemetina. No, realizaciju tog projekta spriječio je rat tijekom kojeg su privremena odlagališta bila Filipovica i ovisno o mogućnostima - Nemetin. Kada je 1995. prenatrpana Filipovica zatvorena, rješenje je pronađeno na Lončarici Velikoj. Tadašnje gradske vlasti uvidjevši da će i to privremeno rješenje potrajati, odlučile su legalizirati deponij. Rješenje u tim vremenima nije, čini se, moglo biti drugačije. U suprotnom otpad bi se razvozio i odlagao kojekuda. Ovako smo umjesto niza manjih dobili jedan veliki deponij na ne baš sretno odabranoj lokaciji.

U međuvremenu je – a to je drugi i možda još zanimljiviji dio onog mogućeg političkog trilera – trebao biti dovršen projekt regionalnog odlagališta otpada u Antunovcu na kom bi se zbirnjava i osječki komuinalni otpad. Podsjetimo i na to: Osijek je s Vukovarom, Vinkovcima, Županjom i Belim Manastirom osnovao Javnu ustanovu za zbrinjavanje otpada istočne Slavonije (ZOIS) koja je potom za izvođača radova izabrala austrijski konzorcij Strabag i Saubermacher, ali godinama ne uspjevši ishoditi građevinsku dozvolu. Austrijske tvrtke u međuvremenu su sudskim putem zatražile oko 5,5 milijuna eura na ime izgubljene dobiti i nastalih troškova zbog propalog projekta. Da je taj projekt na vrijeme zaživio, Lončarica Velika već bi bila zatvorena, a potencijalna šteta zbog moguće "detonacije" ekološke bombe ublažena, ako ne i izbjegnuta. I ovo je priča o jednom privremenom rješenju koje su privremeni vlastodršci uvjereni u svoje "vječno poslanje" neznanjem i nesposobnošću doveli do alarmantne situacije i moguće katastrofe. Godinama se na Velikoj Lončarici nije uradilo štošta potrebnoga, osim što je silom prilika odlagalište bilo proširivano. Zato danas na tom rubu grada koji uopće nije daleko kako se njegovom "rubnošću" sugerira, nemamo samo navale nepodnošljivog smrada i najezde štakora nego i prekomjerne količine raznih otrova i teških metala u vodi. Imamo stravu koja možda već sada prelazi granice Brijesta kao posljedicu niza odluka da odlagalište otpada bude tako blizu grada.





Tekst: Jaroslav Bradica

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala