Tramvaj

U ovom prosinačkom nedjeljnom jutru dok lagano šećem ulicama Donjeg grada, slušam kako šapućeš i predlažeš mi da ne žurim. Mnogi još spavaju, uglavnom spokojno i tiho sanjaju. Dobra su ova nedjeljna jutra, nekako svečana, čista i tiha. Nema mjesta žurbi, jer za nama je tjedan nervoznog trčanja. Prihvaćam tvoj prijedlog, usporavam i skrećem iza Dome prema Cvjetkovoj ulici. Kako mi samo znaš odmarati oči! Tu, u samoj blizini nekadašnjeg kina Slavija, kao po nekakvom nepisanom pravilu, uvijek iza ćoška izjure one godine u kojima se svijet prilagođavao meni, a ne ja njemu. Sav taj toliko neobuzdan svijet i danas je omiljen u mojim razmišljanjima. Kao nekad odstupa od nekakvih ustaljenih normi ponašanja. Prisutan je u svemu što želim i do čega mi je stalo. Mogao bih ponovno nositi izlizane rifle, dugu kosu i vječno slušati gramofonske ploče. Nazivam to laganim unutarnjim zadovoljstvom.



Nema više tapkaroša, niti prodavanja cigli po Korzu, ali su ostala ista ona mjesta na kojima sam uvijek nailazio na poznata lica. Da, nakon toliko godina prolazim kraj kina Slavija i nemam osjećaj da smo se zaboravili. Ono što mi je sa 16 godina bilo normalno, danas vidim u drugim oblicima. To je posljedica odrastanja, jer da je obratno ne bi valjalo. Uz sve moguće pretpostavke koje su zajedno s principima dolazile i odlazile, sav prijeđeni put nije bio uzaludan. Polako i uporno nastavlja se dalje, a na njemu se sada sve više ističu oni kojima tek predstoje preispitivanja. Pronaći će i oni prave načine kako doskočiti još uvijek bezbolnim i dalekim suočavanjima. Za sada nije vrijeme, jer moraju dobro osjetiti kako bridi dravski pijesak pod tabanima i nekoliko puta se provoziti tramvajem cijelom tvojom dužinom.

Na kraju krajeva, jednog će se dana možda uz njegovu pomoć prisjećati ove stvarnosti i susresti sa istom onom prepoznatljivom škripom, koja nedaleko od mene tutnji kroz ovo jutro. Tako već 80 godina prolazi u samoj blizini kina i rasteže se Donjikom sve do Gornjike, pa još malo dalje, a sad i šire. Ne mogu se sjetiti dana u kojem tramvaj nije bio prisutan, niti tebe pamtim drugačijeg. Ovakvog prepoznatljivog, sa stajalištima na kojima sam se toliko puta rješavao dosadne kiše. Neke tvoje dijelove drugačije i ne razumijem. Srasli su u meni kao i tramvajske pruge. Kad kraj njih prolazim, tramvaj poneka uspori, ali njegova škripa protutnji, žureći prema slijedećem stajalištu.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod
l