OSrednjost ili osječka akademska bolest

Sigurno vam je zapeo za oko, a možda i za neki drugi živac, natječaj koji je ovih dana raspisao osječki Ekonomski fakultet. Objavljen je i na ovom portalu, a njime EFOS poziva svoje sadašnje i bivše studente „da se uključe u kreiranje slogana Fakulteta i doprinesu kreiranju njegove prepoznatljivosti“. Zadatak je „osmisliti kratku, jasnu i lako pamtljivu rečenicu koja će predstavljati Ekonomski fakultet u Osijeku“.

Za neupućene i one lošeg pamćenja, isti je to onaj fakultet koji se zadnjih godina povlačio po crnim kronikama zbog razbijenog lanca mita i korupcije. Od ukupno 38 optuženih osoba – studenata, profesora, asistenata i „posrednika“ - koliko ih je USKOK teretio za sudjelovanje u davanju odnosno primanju mita, njih čak 29 priznalo je krivnju ili se nagodilo s Državnim odvjetništvom fasujući tek uvjetne kazne ili sve popularniji rad za opće dobro, dok ostale čeka sudski postupak.

Na EFOS-u doista imaju debelih razloga za „rebrendiranje“ iako su ovim natječajem već „pucali sebi u nogu“. Internetski komentatori rugaju im se ciničnim sloganima tipa „Plati, pa se klati“, „Tu me cijene, tu kupujem“ ili „Janje – imanje“. U samoj ideji vodstva fakulteta za (re)brendiranjem nema ništa spornoga – ta ondje se većinom i bave maketingom u teoriji, pa što ne bi i u praksi. Također je očito da je sam cilj ovog natječaja uklanjanje tvrdokornih mrlja. No, otvaranje novog poglavlja i popravljanje imidža nakon neslavne „mitološke“ epozode bit će nesumnjivo zahtjevan posao koji će iziskivati posebnu dozu izvrsnosti.

I upravo na toj izvrsnosti nastavimo ovaj osvrt kojemu je spomenuti natječaj bio tek uvod i okidač. Kada govorimo o izvrsnosti nije, naime, problem samo u osječkom Ekonomskom fakultetu već u čitavom Sveučilištu. Osijek je, je li, po šablonima iz turističkih brošura, sveučilišno središte istočne Hrvatske kojem gravitira vrelik broj mladih željnih znanja i akademskih titula, pa shodno tome i odgovarajuće i zadovoljavajuće uloge u ostvarenju zajedničkog i pojedinačnog napretka i boljitka. No Osijek unatoč sveučilišnom kapacitetu i gravitacijskoj sili ni približno ne ostvaruje ekonomski potencijal i akademsku moć. Nije dovoljno postojati niti svoje postojanje („sveučilišno središte“) brendirati bez neke svrhe. Zašto, na primjer, osječko Sveučilište i sam Osijek ne bi bili središte izvrsnosti kakve nema drugdje u Hrvatskoj, pa i unutar i izvan šengenskih granica?

Dok se na EFOS-u kuhala ideja o smišljanju slogana (koja me, uzgred rečeno, podsjeća na onaj vic: Zašto grabavac pušta brkove? – Da ga zovu Brko!) u Zagrebu je, početkom studenog prošle godine, na sjednici Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, resorni ministar Vedran Mornar proglasio znanstvene centre izvrsnosti u Hrvatskoj. Čak i ako vam je promakla ta vijest, među njima – pogađate - nema niti jednog iz Osijeka. Većinom su iz Zagreba, ali i po jedan iz Splita (Znanstveni centar izvrsnosti za znanost i tehnologiju tamošnjeg Sveučilišta) i Rijeke (Znanstveni centar izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva Medicinskog fakulteta).

I opet se vraćam na taj nesretni EFOS-ov natječaj (dohvatio sam se njih i krivih i dužnih) koji baš dobro služi kao okidač priče: dok brod (osječki, slavonski...) tone, posada farba gornju palubu. Neće narušeni ugled i kvalitetu nekog fakulteta spasiti jedan slogan. Istina, on nit' pomaže nit' odmaže, ali ima toliko mudrih latinskih poslovica koje se daju uklesati iznad glavnog portala i staviti na zaglavlje internetske stranice. Treba li se zamajavati tim tricama i izmišljati toplu vodu dok ima prečih psolova? Opet ponavljam, ne samo na EFOS-u već i na čitavom Sveučilištu. Očito je da ondje – neka se ovo shvati dobronamjerno – vlada posvemašnja dezorijentiranost i obamrlost nastala predugim uživanjem u prosječnosti. Teško mi se osloboditi dojma da se ovdašnja akademska zajednica ne zna i ne usudi mjeriti s ikim. A da ne bi bila dezorijentirana, upravo bi to morala – mjeriti se s drugima. I to najboljima!

A jedino mjerilo koje i nema toliko veze sa samim sveučilištem koliko s provincijalnim mentalitetom jest da je zagrebačko Sveučilište - TO sveučilište! Pa se svatko imalo ambiciozniji odmah okreće ka Zagrebu. Dotle je biti prvi u selu i biti zadovoljan time sasvim apsurdna pozicija kada si i jedini u tom selu. A tada ponestaje i ambicija i inicijativa i pravih mjerila i visokozacrtanih granica. Često čujem ovdašnji mentalitet kako kaže da se „ne može“ ili da „nema novaca i uvjeta“ i da je teško natjecati se s velikima. I opet se pritom, pod tim „velikim“ ponajprije misli na Zagreb.

No, da o tome ne mudrujem samo ja, podsjetit ću na britke misli i inicijative našeg, po svjetskim mjerilima, uspješnog sugrađanina Matije Kopića, osnivača tvrtke Farmeron koji je osmislio aplikaciju za računalno praćenje životinja na farmama. O njegovom uspjehu pisao je i časopis Forbes, za njega se zanimaju iz Silicijske doline. Nedugo nakon objave vijesti o proglašenim znanstvenim centrima izvrsnosti u Hrvatskoj (bez Osijeka) Kopić se kao zagovaratelj „beskompromisne akademske izvrsnosti“ nedavno usudio na svom blogu usporediti – zamislite! – osječko Sveučilište s Harvadom! I taj članak je objavljen na našem portalu pa da ga ne prepričavam naširoko sažet ću ga u par misli: Cambridge, Massachusetts gdje je smješten Harvard približno je jednakog broja stanovnika kao i Osijek. No, Harvard s otprilike stostruko većim budžetom od osječkog Sveučilišta ima tek dvostruko više djelatnika. Jest, da se prigovoriti ovome da je osječko sveučilište javno i ovisno o javim financjama, dok je Harvard bogato i prestižno privatno sveučilište koje nema problema s financiranjem i dovođenjem najkvalitetnijih kadrova, a onda i najboljih studenata iz čitavog svijeta. No, mnogo puta se pokazalo i dokazalo da se i s malo novca mogu činiti čuda, ako se to zaista želi. Uostalom, stvar je u izvrsnosti, domišljatosti, kreativnosti i prije svega odvažnosti.

Mora li se, recimo, svake godine upisivati na ekonomiju i pravo onoliko studenata koliko ih se već upisuje ili pokušati nešto odvažno učiniti, recimo s inženjerima. Harvard je – ističe u svom tekstu Kopić – okrenut financijama, konzaltingu, IT-ju, zdravstvu i medicini, pa čak i obrazovanju, dok osječko sveučilište – poentira - ne proizvodi ljude koji trebaju tržištu rada i svijetu koji se mijenja. „Ekonomski fakultet prednjači s prosječno 800-900 novih diplomanata koji se većinom ne uspijevaju zaposliti. Osječki fakulteti su treća liga“, kaže on.

Kada su inženjerske struke u pitanju, sjetimo se kako je nedavno na opasku (debelo zakašnjelu) premijera Milanovića o „nužnosti povećanja produkcije inženjera elektrotehnike i strojarstva" rektor osječkog Sveučilišta Željko Turkalj regirao izjavom koja je započela tipično birokratski oportuno: „Ako se otvoreno iskaže ta potreba i mogućnost zapošljavanja, onda će i interesi za takve studije biti poduprti na sveučilištima, odnosno povećat će se broj upisnih mjesta na tehničkim fakultetima u odnosu prema društvenim i humanističkim znanostima.“

Dok se ne osvijesti ideja da se možemo natjecati s najboljima, da ni u akademskim ložnicama nije bitna veličina nego tehnika i kreativnost, te da bez izvrsnost nema prisutnosti u današnjem svijetu, stvari će ostati kakve jesu. I može se EFOS (kao simptom osječke sveučilišne boljetice) stoput brendirati kojekakvim efektnim sloganima, ako će i dalje većinu stvorenih mladih akademaca daljnji put voditi ka nedalekom Zavodu za zapošljavanje.





Tekst: Jaroslav Bradica

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala