Spašavanje osuđenika Glavaša

Premda ga nije dočekalo preveliko mnoštvo, povratak Branimira Glavaša s naprasno prekinutog odsluženja zatvorske kazne u BiH, očekivano je uzdrmao i Osijek i čitavu Hrvatsku. Već iste večeri, na pozornici kojom su prodefilirali vječito isti pjevači i tamburaši, zatim prvaci HDSSB-a i visoki predstavnici braniteljske skupine koja prosvjeduje u Zagrebu pred svojim nadležnim ministarstvom, on je održao jastrebovski govor iznapadavši sve žive na političkoj sceni te uznemirivši mrtve jezivom opaskom o „napunjenim akumulatorima“ koja mu se namjerno omakla. Sve u svemu, Glavaš je dao do znanja da neće mirno, a ni skrušeno sjediti po povratku u svoj grad i državu, nego voditi grubu i nesmiljenu kampanju s ciljem vlastitog spašavanja od nove/stare pravomoćne presude.

Mnogi su ostali zgroženi njegovim spomenom akumulatora u tobože bezazlenoj zahvali („Vaša potpora mi je dala snage da napunim akumulatore“ – zagrmio je okupljenom puku) jer ta je metafora u njemu pripadajućem kontekstu bila i primitivna i jeziva, a smjesta je postala i visokorangirana na ljestvici najgorih izljeva mrakobjesja s ovdašnjih političkih govornica. Ta je poruka odaslana sa smišljenim ciljem i za potrebe već spomenute kampanje mogućeg kodnog naziva „Spašavanje osuđenika Glavaša“. On i njegova ekipa dobro znaju da se u državi čije je pravosuđe podložno vanjskim podražajima i političkim utjecajima, dobre pozicije zauzimaju galamom i upotrebom najsirovijih retoričkih figura. Milorad Pupovac, koji je na Glavaševo spominjanje akumulatora odgovorio performensom sa selotejpom, navukavši potom silovite izljeve bijesa HDSSB-ovih bukača, pritom je tek jedna u nizu kolateralnih žrtava. A Glavaš je, eto, došao, opaučio jezikom i lijeve i desne te dao do znanja da ga robijanje nije ni zeru promijenilo, već u njemu – e tu sad doista vrijedi ona jeziva prispodoba – akumuliralo u njemu još više osvetoljubivog inata.

Nadalje, Ustavni sud je ukidanjem pravomoćne presude „vratio“ Glavaša kući upravo kada se ukopavaju rovovi za parlamentarne izbore. Budući da HDSSB dobrim dijelom funkcionira kao logistička formacija zadužena za Glavaševo političko preživljavanje u vremenima sudskog procesa i zatvorske izolacije, njegov je povratak ujedno bio idealan trenutak za repozicioniranje stranke. Pa je HDSSB smjesta napustio Savez za Hrvatsku, a mladi stranački čelnici počeli govoriti o „mobilizaciji“ najavljujući samostalni izlazak na izbore. Štoviše, nakon prolaznog flerta s gubitničkim Savezom za Hrvatsku, Glavaševim povratkom počelo je i otvoreno hofiranje s prosvjednicima iz Savske 66. Glogoški i Klemm sada su pouzdaniji adut, a Karamarkov HDZ daleko bolji partner od brzo potrošenog i – pokazalo se – za visoku politiku posve netalentiranog Milana Kujundžića.

Nakon što je instinktom lukavog političara prije deset godina „nanjušio“ regionalizam kao dobitnu formu, Glavaš tako sada vidi i da Europa naglo skreće udesno. Stoga nije problem zaoštriti ionako oštru i prema potrebi ekstremnu retoriku, jer taj će predizborni radikalizam poslije izbora ionako zamijeniti poslovični parlamentarni oportunizam. Glavaš, dakle, na valu radikalnodesne plime koja se diže nad Europom sada osjeća priliku za brzu političku regeneraciju. Osim toga, dosadašnje koketiranje s ekipom koja tabori na krajnjoj desnici, dobar su mogući ulog za ono čemu sve ovo aktualno s HDSSB-om, kako se čini, neminovno vodi – paktu s HDZ-om. Simbioza s HDZ-om kao obostrano najlogičnijim izborom, koliko god kamuflirana, čini se neizbježnom u nekom obliku. Podsjetimo, formalni šef stranke Dragan Vulin ponavlja u zadnje vrijeme da „neće biti buduće hrvatske vlade bez HDSSB-a“.

„U to čvrsto vjerujemo. Zapravo, u to smo sigurni. I to znači da nitko bez HDSSB-a neće moći kreirati politiku na državnoj razini“, kaže Vulin.

Dotle Glavaš, kao tek „obični član“ daleko od „vrha stranke“ na tu temu progovara atipično nezainteresirano nudeći mlitave fraze tipa „to je u nadležnosti vodstva stranke“ i „vrijeme će pokazati što će se događati“. S druge strane, predsjednik HDZ-a po istom je pitanju jednako neodređen, ali između redaka prilično jasan. Na upit o suradnji s HDSSB-om, Karamarko ovih dana kaže sljedeće: „S obzirom na, rekao bih, nekorektan odnos te stranke prema HDZ-u, morali bi razmisliti. Ako bi u pitanju bio viši interes, a on je uvijek interes naše zemlje, i recimo standarda naših građana, onda – da, sa svima“.

Eto, viši interes postoji, kao i mnogi zajednički nazivnici. A onda se širom otvara put oživotvorenju cilja da „buduće vlade neće biti bez HDSSB-a“ te, s obzirom na trajnu spetljanost politike i pravosuđa, i mogućoj reviziji cjelokupnog sudskog procesa Glavašu skupa s onepravomoćenom presudom.

Za to vrijeme teške i počesto opasne riječi kako Glavaša tako i najglasnijih HDSSB-ovaca zvone unutarnjom panikom. HDSSB jest uočljiv i upadljiv u Hrvatskom saboru, ali politička slika Slavonije – pri čemu brojim svih pet županija, a ne samo Osječko-baranjsku - ne govori o njenoj pretjerano velikoj političkoj moći. Daleko od toga da, kako to vole pojednostavljeno primjetiti iz Zagreba, HDSSB „drži“ Slavoniju. Nakon deset godina postojanja HDSSB-a, Osječko-baranjska županija još uvijek je mjera njenog političkog dosega.

Ako se nekome još čini znanstvenom fantastikom paktiranje HDSSB-a s HDZ-om, neka se sjeti s kim je sve HDSSB u raznim političkim aranžmanima surađivao ili očijukao. Spektar je širok: od SDP-a i HNS-a (nakon lokalnih izbora 2009.), Laburista (njihov Antun Kapraljević je predsjednik Županijske skupštine), pa Mesića i Josipovića, preko Milana Bandića i Željke Markić do HSP-a i skroz desnih stranaka iz sada već upokojenog Saveza za Hrvatsku. Stoga je veza s HDZ-om, očišćenim od sanaderovštine i ponovno okrenutim tuđmanovštini, sasvim prirodna, ali i pogibeljna. Ako HDSSB previše uroni u nju mogao bi ostati bez mnogih birača, možda čak i nestati. Glavaš to zna, pa stalno odvrće ventil iz kog šiklja vrela retorička para. No i taj se, po potrebi, lako da zatvoriti.





Tekst: Jaroslav Bradica

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala