Pismo Osječanina u Dublinu : Hrabri umiru jednom, kukavice svaki dan…

Odluku o odlasku iz domaje donio sam još davno. Vrlo vjerojatno sam čekao kap da prelije čašu. Skupilo se gomila razloga tj razočaranja. No, za razliku od većine, onaj financijski bio mi je na zadnjem mjestu. Probudim se jedno jutro i po običaju kao i svako jutro do tad, ostao sam još neko vrijeme ležati blejeći u plafon. Valjda mi je to jutarnja rutina za skupljanje određenih misli ili samo probiranje onoga što je prolazilo kroz san, tko će ga znati.




“Vladimire, bilo bi dosta hm?”, kažem sam sebi i u sljedećih 30 minuta imam jednosmjernu kartu London - Dublin. Zašto Dublin? - Nemam pojma. Vjerojatno ponukan pričama iz neke, tad već udaljene prošlosti, nekih prošlih generacija koji su invaziju na Dublin počeli još ranih 2000-ih kao potpuna ilegala. Dakako da sam imao puno poznanika za koje sam znao da su tamo, a nekima sam se i javio. Nikako sa idejom da mi nađu posao, smještaj ili što god, zanimalo me kako je njima tamo. Bilo je zanimljivo pročitati nekoliko potpuno suprotnih pogleda na život u istom mjestu. No, to je i poanta, svi smo različiti.

Čitajući neke obećavajuće blogove po netu, nisam mogao odoljeti a da ne podijelim iskustvo s potpuno suprotnog stajališta. Hodajući Dublinom, često imam osjećaj da sam ostao doma. Uistinu velika koncentracija ljudi s našeg govornog područja. Opet, ništa u usporedbi sa Brazilcima, Poljacima, Rumunjima, pripadnicima gotovo svih afričkih nacionalnosti.




Imaju li ljudi ikakvu pretpostavku što i gdje je Dublin?

Vidim da se većina povodi za nekima koji su došli i otišli, a da ideje nemaju kako bi to trebalo izgledati. Lako je doći, izvaditi PPSN (irska verzija OIB-a), pronaći kakav god posao za minimalac i čak pronaći donekle normalno mjesto za živjeti, no zbog čega ljudi dolaze baš ovamo? Zbog novca? Ima u svijetu puno boljih mjesta za zgrtanje para u prosječno obrazovanih, a kako je stvar krenula kod naših ljudi, krajnje neobrazovanih.

Branje jagoda u Norveškoj je bolje plaćeno od nekih prosječno plaćenih poslova u Dublinu. Ne bih se želio praviti pametan, no većina nema ni maglovitog pojma zašto je ovdje. Neki bi htjeli 3000 eura bez dana irskog radnog iskustva, neki bi ovdje štedjeli da u nekoj prigradskoj vukojebini u HR grade kuću trokatnicu, naravno da vide komšije, neki bi u pola Dublina radili balkanske tulume. Hej, zemljače, u gradu u kojem uisitnu možeš pronaći sve što ti padne na pamet, vi bi se i dalje grlili u kola i mirišali si znojne pazuhe!?

Prilika ima na sve strane i tko god dođe, s prosječnim poznavanjem engleskog jezika, ne bi mu trebao biti problem pronaći posao u prvih mjesec dana. Govorimo o no-brainer poslovima koji će za prvu ruku pokriti troškove življenja u skupom Dublinu, a uz to steći ćete određeno irsko radno iskustvo koje je obavezno da biste uopće razmotrili opciju napredovanja.

Meni je konkretno Irska jedna životna stepenica u kojoj sam si dokazao koliko je lagano skupiti kufer i otići negdje. Radim, živim, napredujem. Sretan sam. S jedne strane obavljam posao za jednu irsku kompaniju koji plaća račune, s druge, vikendima sve što sam u HR pokušavao više od 10 godina. Ljudi imaju sluha, putovali su, vidjeli su, doživjeli su i žele još. Žele drugačije. Naučio sam nešto iz grešaka u koracima koje sam radio, no i tako nikada nisam naučio ništa iz tuđih. Nisam siguran jel itko, ikada naučio nešto iz tuđih grešaka, no nevermind.

Dakle, Hrvati dragi, pored zdravih očiju, vi ste i dalje u većini slijepci, intelektualno zarobljeni unutar granica RH. Uopće vam ne zavidim, al' ste jeben trn u oku. Nepotrebno je milijun pitanja o kojekakvim strukama: “jel' se da pronaći”, “jel' bih mogao ja…”. Pa kako da ja znam bi li ti mogao išta? Nisam ti, niti ću ikada biti. Svi smo mi drugačiji i s drugačijim, već iscrtanim putevima. Želja za ciljem i spoznaja da ga imate taj put čini bržim ili sporijim. Hrabri umiru jednom, kukavice svaki dan…




Irci su gotovo kao i Hrvati. Država im je po mnogo čemu puno uređenija iako su oni sami po sebi puno neuredniji od nas. Uredno plaćaju obavljen rad, ne jer žele, već moraju. Uglavnom, promislite što biste htjeli ostvariti ovdje ili bilo gdje dalje i s tim stavom dođite ili nemojte. Ovaj grad nudi puno, ali duplo više traži. Kontakti i prijateljstva su vrlo lako ostvarivi, kao i suradnje. Ljudi iz 100 zemalja svijeta pogoduju takvoj atmosferi. Nema tu naših, vaših i njihovih. Interesi grupiraju ljude kao u bilo kojoj iole normalnoj sredini. Tako je oduvijek bilo. Jedino se rumunjski cigani i Poljaci grupiraju posebno.



Tekst: Vladimir Miller
Foto: cacan/arhiv031