Drvo u tinti

Svako drvo sa kojeg nam se ovih dana nudi bogatstvo, djeluje nestvarno. Prepuno je buketa bezbrojnih sijalica i nekako izgleda neobično. Iako svečano, pomalo zbunjuje i djeluju nestvarno. Postoji dobar razlog zbog kojeg smo ih ovih dana tako ukrasili. Naše i njihovo srce traži boje, a oči i grane ih ne nalaze previše u prosincu. Zato sada, uz našu malu pomoć, po njima sa svih strana sijeva razgranato svjetlo. Barem smo na taj način malo ublažili ogoljelost grana, jer drveće oduvijek plamti i pamti. Naviklo na samoću, zna da ne tražimo uvijek previše, i da jedan dobar dio njih, vraćamo na ona ista mjesta na kojima ih čekaju njihove moćne sjene. Jednako nam nedostaje lišće, stoga smo se za sva ova svjetla lako dogovorili, pa umjesto zelenih mirisa sad uživamo u privremenim bojama.



Istovremeno se u svakom dravskom valu topi magla tvojih ulica. Razlijeva se poput tinte u živoj vodi Drave i po tko zna koji put razvlači nijemu vodu kroz zrak tvog nemirnog pogleda. Mostovi su postali daleki, a njihova nevidljiva vitkost sad se stapa u tajanstvenim nitima šetališta. Iz tog gustog vela povremeno izroni pokoji zamagljeni obris nemoćnih trupaca. Gorostasi uglavnom šute i nesretni plutaju, jer sa svakim dodirom magle sve su usamljeniji u svojim vapajima. Udaljeni od obala na kojima su se nekada čvrsto držali za zemlju, ne mogu više ni zvijezde dotaknuti. Gusta se magla odavno skorila na deblima, a s takvim teretom na leđima ne usude se ni pomisliti na visinu. Ptice iznad njih bezuspješno razgrću monotono sivilo. Kruže oko zamišljenog korijenja i zajedno s nama promatraju do jučer svoja zelena sletišta, a ono negdje iz duboke vode gleda u nebo i spominje drveće. Slatko se korijenje sjeća visina na kojima su odrasli. U stvari, prisjeća se samog sebe i vremena kada je bilo povezano s nebom.

Zima je polako pripremila svoja zrna. Izmiješat će ih s maglom i tako zajedno s njom nastaviti lutati tvojim ulicama. A drveće, u vodi ili u parku, na ulici ili dvorištu čekat će. Vrt je to čudan, jer dok po nama padaju raznobojne iskre, nekima od njih hladan je beton već zamijenio toplu utrobu zemlje, pa u blještavom šarenilu slažu naše korake ispod promrzlih krošnji. Neko je već odavno potonulo i dodirnuvši tek nakratko tvoj osmjeh, zauvijek nestalo. A magla se i dalje širi. Puže po tvojim ulicama i nikome ne dopušta da krene bilo kuda bez nje.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Tomislav Dušanić - Tod