Lijenost naša svagdašnja

U meni se već dugo kuha bijes o stereotipu lijenog Hrvata i radišnim sjeverozapadnim Europljanima, a pričica koja mi se nedavno dogodila, brutalno me izbacila iz takta. Istina, mene je lako izbaciti iz takta, ali da nije tome tako, vjerojatno bi sada uzgajala djecu namjesto mojih naljućenih tekstova, a što ne bi bilo dobro.

To nedavno se dogodilo u jednoj nesuđenoj prijestolnici jedne fine, pristojne europske države s kulturnom tradicijom koja seže u doba još prije renesanse, čiji se plemići i raja nisu morali klati s Turcima (jer smo im mi čuvali dupe), čiji je feudalizam prestao prije 500, a ne prije 160 godina kao kod nas, čije gradove rese velebne i otmjene građevine izgrađene na kolonijalnim mukama, gdje ne gledaju svi kako pobjeći van, itd. E, upravo ondje sam se našla, a u sklopu jedne edukacije na koju me poslao moj poslodavac. Da, ja imam dobrog poslodavca i nisam uopće ironična. Ne, stvarno nisam. Imam super pos'o.

Dakle, na edukaciji, tijekom jednog lijenog popodneva, na ostatku uspavane edukacije poslije finog ručka, ja sam zajedno s ostalim, (relativno) mladim i obrazovanim te šarolikim glavama iz cijelog svijeta (izgledali smo kao samit UN-a) slušala predavanje jednog Francuza koji se u pauzi predavanja zalijepio za mene. Za glavu niži od mene i nekih 15-ak godina stariji, zurio mi je u nosnice dok je pričao preblizu mojeg lica pokušavajući biti duhovit i navodno oduševljen činjenicom što sam ja iz Hrvatske.

Inače, svaki Francuz (i svaka Francuskinja) koje sam do sada upoznala (a, upoznala sam ih ne mali broj), pa tako i ovaj, bili su neizmjerno dosadni. Imali su stav: „Mi smo iz Francuske – da, Francuske! Ni mi sami sebi se ne možemo dovoljno nadiviti, pa nije potrebno da budemo zabavni, komunikativni ili da se trudimo na bilo koji način. Dovoljno je reći: Mi smo iz Francuske. A, ne moramo ni znati taj engleski baš previše, jer ono – mi ipak pričamo francuski, jel'! Uzgred, jesmo spomenuli da smo iz Francuske?“

Vratimo se mi, ovom – konkretnom Francuzu koji me u jednom trenutku pitao, traje li nam tečaj cijeli tjedan, a na što sam odgovorila da traje. Kako bi nastavio silom taj dosadni razgovor, dosadni Francuz me pitao:
- „Znači, baš cijeli tjedan.“
Na što sam ja opet odgovorila potvrdno i nakon kraće pauze neugodne tišine, dodala:
- „Baš, baš cijeli tjedan. Mislim, traje cijeli RADNI dio tjedna.“
Kako bi se Francuz pokazao, vrckavim, duhovitim i radišnim, pitao me:
- „A, zar postoji i NERADNI dio tjedna ili to ima samo u Hrvatskoj?“

E, sad. Ja, inače, nikada ne ostanem bez riječi, osim kada mi navre tolika bujica istih (poradi bijesa ili frustracije) da se nagužvaju pri izlasku iz mojeg grla kao dva 200-kilaša pri bijegu iz fitnessa, da na kraju niti jedna ne bude izgovorena. Upravo to se dogodilo u tom trenutku i ja sam ušutila. Kako je predavanje trebalo ponovo početi, zločesti Francuz se samo okrenuo na peti i ostavio me nijemu i ljutu, s gomilom neizgovorenih riječi naguranih u grlu koje su se zaglavile pri izlasku, jer ako me nešto ljuti, onda je to stav da su Hrvati lijen narod.

Kao prvo, to zapravo nije ni stav, već ružni stereotip, a kao drugo to je neoliberalna mantra za svu sirotinju kojoj se konstantno objašnjava da si je sama kriva za svoju situaciju – a što je još ružnije.

Naravno, poslije bitke sam postala pravi, pravcati general, pa sam se sjetila svega što sam mu trebala reći. Npr., - „Zar stvarno mislite da je pametno da se pravimo da ne postoji tjedni odmor propisan Zakonom o radu, pa da sukladno istome, moja firma dobije masnu novčanu kaznu koja će nam staviti ključ u bravu?“ Ili: -„Sukladno EU direktivi o radnom vremenu, i Francuzi moraju imati tjedni odmor, zar ne? Ili, vi u Francuskoj volite ignorirati EU direktive i raditi po svom, kaubojskom, neuređenom sistemu?“

Uglavnom, bila sam ljuta na Francuza, a posve sam zaboravila mnoge Hrvate koji govore isto. Znam, znam, znam, svi vi koji ovo čitate znate onog nekog koji ne želi raditi ništa i traži posao, pa moli Boga da ga ne dobije, ali to nije pravilo. Zato ću vam reći, ono što sam mnogima koji su pljuvali po vlastitim sugrađanima, rekla.
- „Dakle, ne znam s kim se vi družite, ali ekipa oko mene je obrazovana, zna strane jezike i zna lupkat po kompjuteru, pa često radi za minimalac ili si ne može naći posao.“

Priča o lijenim građanima RH je priča koja se širi kada se trebaju rezati radnička prava. Priča o lijenim 'rvatima je priča kada se nema milosti za poštene poduzetnike zapetljane u birokraciju koji se bore sa nelojalnom konkurencijom rođo-firmi, razno-raznih FIMI medija, itd… Jer, na žalost u Hrvatskoj su ugroženi kako vrijedni radnici, tako i poduzetnici koji žele raditi pošteno, a ima i jednih i drugih, štogod stereotipi imali ružnoga za reći o tome.





Tekst: PoisonIvy
Foto: Dalibor Bauernfrajnd/Foto-arhiv031