Liječeni cinik: Teror dugih svjetala

Potez Osijek – Našice...kratka šnita od nekih 50-ak kilometara. Krenuo sam otprilike oko deset ujutro iz Osijeka. Dan je bio predivan, sunce je pucalo punom snagom, vedro, toplo i baš krasno vrijeme. Svi su nosili...dobro ne baš svi, ali većina ljudi na ulici su nosili sunčane naočale. Vozim se cestom s dvije trake, još uvijek nisam izašao iz grada, kad odjednom zastoj...nekakvi radovi, ne znam, uglavnom vidio sam kamione, mehanizaciju i ljude u narančastim odijelima i zaštitnim kacigama, iako ne znam što im to može pasti na glavu, ako popravljaju asfalt koji je ispod njih. Stojim u koloni kao i promet iz suprotnog smjera...odjednom auti iz suprotne trake polako počnu gmizati naprijed, kad me iznenada opali bljesak u glavu. Kao da ležim u operacijskoj sali i netko mi odjednom uperi svu onu silu rasvjete direktno u lice. Iako je dan bio sunčan, ova su me svjetla bome pošteno opekla po očima.

Nakon početnog privikavanja na novnonastalu situaciju, pokušao sam vidjeti uzrok problema i ubrzo uočio prastari poštanski Golf trojku s uključenim dugim svjetlima! Kako znam da je poštanski, pitate? Sjećate se da je HT, još prije nego ih je kupio T-Com, imao one Golf trojke, odvratne šerpa plave boje s crnim natpisom HPT na vratima...e to je bila jedna od tih rashodovanih baraka koje se još kotrljaju našim cestama. Odmah sam zaključio da vozač spomenute barake nije baš pretjerano inteligentan, a kamoli obziran prema drugim sudionicima u prometu. I nisam se prevario. Kako mi je prilazio sve bliže, ubrzo sam vidio to otužno stvorenje za volanom. Čovjek od nekih 65 možda i više godina, izgubljen u prostoru i vremenu, polušlogiranog pogleda oduzetog od bilo kakvog shvaćanja svijeta i realnosti oko sebe. Odmah se vidjelo da je vjerni čitatelj 24 sata i da zna napamet obje takozvane „pjesme“ od Nives Celzijus. Usta su mu, naravno kao i svim debilima, cijelo vrijeme bila otvorena, samo je falila slina u kutu da upotpuni dojam. Djelovao je uplašeno, vjerovatno je prošlo jako dugo vremena otkada je zadnji put izašao iz šume i vidio više od dva auta na cesti, stoga sam zaključio da je popalio sva moguća svjetla na toj svojoj splavi iz pukog straha. Nastavio sam dalje...

Otvorena cesta između dva sela...ne znam više koja, ali dosta dugačka šnita. Cesta je toliko loša da sam vidio bolje kaldrme od tog asfalta. Zakrpa jedna na drugu, pa treću...četvrtu...petu. Pošto živimo u Hrvatskoj, pretpostavljam da je čak i takav očajan popravak spomenute ceste koštao više nego cijeli autoput Zagreb – Split...s time da ova šnita još nema ni tunele koje treba ofarbati. Vozim se opušteno kad u daljini se odjednom pojavi bljesak...iznenada na sekundu i nestane. Nakon vrlo kratkog vremena opet...bljesak, pa nestane. Bljeskovi su postajali sve jači i sve učestaliji. Poput Morseove abecede. Kako sam se približavao izvoru bljeska, tako se izvor približavao meni, sve dok nisam ugledao sićušni, žuti Renault Twingo naravno, s uključenim dugim svjetlima. Skakutao je s jednog kraja ceste na drugi i bacakao se po tom drndavom asfaltu kao šaran na suhome. Uskoro sam otkrio i otkuda bljeskovi, jer rupe na toj cesti su toliko velike, a taj je autić tako mali, da kad naleti na rupu ne upadne mu samo kotač unutra, već cijeli auto. I tako on zaroni u dubinu rupe, bljesak nestane s horizonta, sve dok autić ne izroni na drugom kraju rupe. Za volanom mlada cura, nevino biće, vjerovatno žuri na faks, predavanja, ispite, tko zna što. Pretpostavio sam da je sasvim slučajno u svom tom silnom bacakanju i piruetama autića po cesti, stisnula prekidač za duga svjeta...pa ajd ono, desi se.

Ulazim u selo po imenu Podgorač. Ispred mene prastari hrđavi Mercedes onaj W124, zvan u narodu stodvajesčetvorka. Vuče neku poluraspadnutu prikolicu bez tablice, punu neke šûte, trulih dasaka, samo đavo zna čega sve tu nije bilo. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi vozaju tu šûtu okolo naokolo. Zakače prikolice za auto, natovare ih do vrha time (za one koji ne znaju, šûta je građevinski otpad koji ostane nakon rušenja zidova) i onda to vozikaju ko zna gdje? Zašto to jednostavno ne izvrnu na najbližu livadu? Ionako će to kiše razvodniti i zemlja progutati, jer realno gledajući cigla stara sto godina i malter i žbuka stari sto godina nisu nikakav osjetljivi medicinski otpad koji mora biti adekvatno zbrinut od strane ljudi u specijalnim skafanderima i onim maskama na licu, što izgledaju kao da rade u Černobilu. Ali ne, oni nakače priksu punu šûte za auto i drndaju se s tim ponosno okolo naokolo ko da misle ići graditi taj famozni pelješki most. Možda je to fora po selima da se hvale pred susjedima kako nešto rade, pa onda imaju ispriku stat pred lokalni dućan na pivo, jer...šta ćeš, naradilo se danas, treba popit jedno ladno...pa dva, pa tri, pa ajd daj gajbu da ne ostane bezveze. Odlučio sam ga obići, jer je pod silnim teretom jedva išao. Kad sam ga obišao, opet su me duga svjetla opekla po očima, iako je ovaj puta krivac bio iza mene. Ali svjetla na tom Mercedesu su ogromna...kao da se vozite ispred onih auta za reli koji imaju po 20 maglenki na krovu. Ovaj nije imao 20 maglenki na krovu, već je glisirao. Naime, sva ona šûta, fosne i ko zna šta još su učinili svoje i zadnji kraj Mečke je legao skoro do poda, dok se prednji uzdigao i nosom parao oblake, puno gore nego najumišljenija gradska sponzoruša. Tako da su njegovi farovi umjesto u cestu, tukli direktno u sve moje retrovizore, udružujući se u jednu svjetlosnu megazraku koja me nakratko oslijepila. Riskirajući kaznu za prebrzu vožnju, stisnuo sam gas da što prije umaknem tom cestovnom Titanicu, punom svega samo ne ičega korisnog. Na svu sreću nisam dobio kaznu...

Znam što sada mislite, ali nisam ni stiničav, niti tražim dlaku u jajetu, već mi to jednostavno smeta. Kad se vozite noću i netko vam prilazi s uključenim dugim svjetlima, uvijek su dovoljno obzirni da ih ugase kad vam se približe...po danu ne. Vjerovatno nisam jedini koji je to primjetio i vjerovatno isto tako nisam jedini kojemu to smeta. Ionako živimo u državi punoj glupih i besmislenih zakona i propisa, pa zašto ne bi donijeli još jedan, ali koristan...NE PALITE J***NA DUGA SVJETLA PO DANU!!!





Tekst: Severus
Foto: Daniel Antunović/Foto-arhiv031

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?