Liječeni cinik: Taština naša svagdašnja...

Stvarno smo daleko dogurali kao civilizacija, u relativno kratkom smo vremenu napredovali od oslikavanja pećina životinjskom krvlju i izmetom, do toga da danas možemo bez problema ljudima presađivati organe, putovati nadzvučnim brzinama na drugi kraj svijeta, pa čak uskoro možda otvoriti i prvi turistički resort na Mjesecu. Možda ćete zaista na aerodromima uskoro moći čuti najave kako let 312 za Stardust Wellnes & Spa, na Mjesecu, polijeće za pola sata i mole se svi putnici da požure s čekiranjem prtljage. A putnici kao da putuju na Bahame, u šarenim cvjetnim košuljama, kratkim hlačama i sandalama, nosaju one torbetine i kofere i žure na supersonični mlažnjak koji će ih odvesti na Mjesec. Stoga da, daleko smo dogurali i čini se da će razvoj čovječanstva i naše civilizacije biti sve brži i brži. Jer masovne religije, koje su sve dosad kočile naš razvoj napokon gube potporu, tehnologija i brzina svjetlosti u razmjeni informacija su konačno ljudima otvorili oči, čak i onim glupim ljudima, koji misle da su Crkva i Bog jedno! Nisu! Crkva i Bog nemaju veze jedno s drugim, no to je tema za neku drugu kolumnu.

Ulažemo jako puno u znanost, tehnologiju, medicinu, oružje i vojsku...ali ni približno onoliko koliko ulažemo u vlastitu samopromociju! To nam je trenutno jedina, glavna i najvažnija preokupacija...zapravo, samopromocija nam je toliko važna da nam oduzima skoro svaku sekundu života i to onako podmuklo, skriveno, neprimjetno, da nismo toga ni svjesni. Uporno se nastojimo svima prikazati u najboljem svjetlu i to konstantno. Važnost i mogućnost samopromocije je otišla toliko daleko da danas imamo firme specijalizirane samo za to i nimalo ne čudi da te firme vrijede milijarde i milijarde USD dolara. Naravno, govorim o društvenim mrežama. Postoji ih mali milijun. Imamo i druge velike, poznate firme koje vrijede milijarde i milijarde, kao Apple, Microsoft, IBM, ali te firme barem imaju konkretan proizvod, fizički opipljiv, proizvod koji treba osmisliti, dizajnirati, projektirati, okupiti čitavu masu inženjera i programera koji će ga usavršiti i na kraju krajeva, treba ga i proizvesti i otvoriti dućane diljem svijeta gdje se ti proizvodi mogu kupiti, kao i servise gdje se mogu popraviti. No i ti proizvodi služe najviše da zadovolje našu taštinu i da nam omoguće samopromociju.

Društvene mreže nemaju konkretan prozivod, one nam prodaju maglu. Zapravno nam ne prodaju ništa, to se samo tako kaže da prodaju maglu, ali društvene mreže su tu da zadovolje naše niske tašte potrebe da osjetimo kao da smo i mi bitni na ovome svijetu, iako zapravo uopće nismo, da umirimo svoju svijest. Pa čak i savjest. Jer svako malo na Facebooku iskoče one debilne objave tipa, lajkaj ovo i šeraj ono ako želiš spriječiti ubijanje mladih tuljana na Arktiku?! Dobro?! I ja sad to kliknem i na koji sam to način pomogao malim tuljanima?? Nikako!! Apsolutno nikako, ali sam umirio svoju savjest, osjećam da sam učinio dobro djelo, iako sam nekome tamo majmunu koji iskorištava temu ubijanja malih tuljanja samo nabio kvotu lajkova, šerova, fanova i šta ja znam čega sve ne, koje će on kasnije iskoristiti da zaradi neku lovu za sebe.

Ako pogledate većinu profila ljudi na Facebooku, svi su idilični, skoro pa savršeni! Svi su veseli, nasmijani, uspješni, ludo se provode s prijateljima, putuju svijetom, djeca su im uvijek vesela, zdrava i nasmijama, donose iz škole sve petice, uvijek su svi sretno zagrljeni s ljubavima svog života, šeću uz jezera i zaključavaju one lokote ljubavi na mostu, dok gledaju zalazak sunca. Uvijek se prema van, odnosno prema svima nastojimo prikazati kao da živimo točno onako kako smo oduvijek sanjali da ćemo živjeti. Nikad nećete vidjeti ništa loše na njihovim profilima, ništa depresivno, ništa što bi upućivalo da nisu uspjeli u nečemu, jer se to nikako ne uklapa u koncept samopromocije i jer im njihova taština to nikada ne bi dopustila. Društvene mreže su poput onih debilnih reklama za ženske uloške, u kojima mlada 20-godišnja superjebozovna plavuša prvo sjedi doma u sobi i žali se kako joj je sve užasno, a već u sljedećoj sceni surfa ispred operne dvorane u Sydneyu s pudlicom u ruci. Zahvaljujući toj reklami, onda postaje megazvijezda cijele nacije, no nitko ne zna da je morala spavati s jedno osam producenata i raditi im tko zna što sve ne, uz velike količine droge, samo da bi uopće bila pozvana na audiciju za tu imbecilnu reklamu, jer showbussines je okrutan.

Želim reći da smo mi ljudi užasno tašti, toliko da je to skoro nezamislivo...i to svi, bez iznimaka, bez obzira na talent, inteligenciju, sposobnost. Taština je nešto što si svi dopuštaju i uzimaju zdravo za gotovo, od direktora i članova nadzornih odbora, pa sve do onih koji žive u zemunicama, imaju samo prednja dva zuba i stalno nose vunene džempere bez obzira na godišnje doba. Toliko nam je važna da smo stvorili čitavu svjetsku industriju samopromocije! Od smartphonea, tableta, laptopta, mode, trendova, sve do društvenih mreža kao vrhunac tog apsurda, jer društvene mreže su učinile ono što je dovelo do eksplozije taštine i samopromocije. Omogućile su je svima!

Ali, iako pljujem po taštini i samopromociji, zapravo su te osobine krucijalne za naš razvoj i bez njih danas ne bi bili tu gdje jesmo. Zvuči čudno?? Možda čak i apsurdno?? Zapravo i nije, ustvari je savršeno logično...jer svi oni veliki umovi, znanstvenici, izumitelji i drugi su bili užasno tašti kao i vi također! I to samo zato jer su morali biti prvi...razvoj ljudske civilizacije je temeljen na taštini. Ljudi poput Gatesa, Jobsa, i drugih, tjerani su vlastitom taštinom da budu prvi, da budu drukčiji, da promijene svijet i da se za njih zna! Pa čak je i Charles Darwin bio tašt. Mogao se pokoriti Crkvi i reći da su njegova istraživanja hrpa gluposti, jer frajer je u ono vrijeme riskirao jako puno, ali njegova ga je taština i strast za znanošću natjerala da se bori za ono što vjeruje, znajući da će njegovo ime ući u povijest i da će ga se pamtiti dok god bude svijeta. Braća Wright su izumili prvi funkcionalni avion, ne samo zbog svog talenta, intelekta i sposobnosti, već ujedno i zbog taštine koja ih je natjerala da se ubijaju od posla, da što prije preteknu svu konkurenciju koja također radi na istom projektu kao i oni, samo da bi bili upamćeni kao prvi ljudi koji su letjeli.

No, iako je taština izuzetno važna za razvoj naše civilizacije, također ima i veliku cijenu. Darwin, Jobs, braća Wright i drugi, su si mogli priuštiti da budu tašti, jer su je opravdali svojim talentima, intelektom i genijalnošću... dok svi mi ostali na društvenim mrežama uglavnom ispadamo smiješni, jer uporno i dalje održavamo tu bijednu fasadu da su nam životi savršeni, baš onakvi kakve ih i prezentiramo na svojim profilima. Ako imate neki zaista jedinstveni talent, sposobnost ili ste super zanimljiva i inteligentna osoba, tada možete opravdati svoju taštinu, a ako niste, onda ste u istom shitu kao i svi mi ostali...ako mislite da se varam, uzmite 24 sata i pročitajte sve one retardirane članke o starletama, modnim mačkama, spodobama kao što su Neven Ciganović, Nives Celzijus, Cetinskom i sličnima i recite da nisam u pravu? Mi smo svi poput njih...tašti bez pokrića, pametni bez znanja, sposobni bez vještina, jedina je razlika u tome što oni nemaju baš nekog dostojanstva, pa su stoga odlučili i unovčiti svoju sramotu. Njihovi nedostaci i mane su im zapravo najveća prednost...što opet puno više govori o nama, nego o njima na kraju krajeva...





Tekst: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?