Liječeni cinik: Kako je SS poslao čovjeka na Mjesec...

Sva moderna tehnologija koju danas imamo potječe iz vojne industrije. To je opće poznato. Sva najnovija tehnološka otkrića i revolucionarne ideje se prvo testiraju u vojne svrhe, pa zatim u komercijalne. A najveći tehnološki napredak čovječanstvo ostvaruje za vrijeme ratova. Čini se da je ljudska priroda toliko izopačena da su zlo i uništenje najveći motiv za najčudesnija ljudska postignuća. Vrijeme mira i blagostanja nije ni blizu toliko zahtjevno, ni izazovno da bi angažiralo ljude da čine čuda, kako dobra, tako i loša. Kažu da je u svakom zlu je nešto dobro. Kad smo mi ljudi u pitanju, čini se da je to recipročno, odnosno što veće zlo, to ćemo napredovati više i postići više. Stoga je sasvim logično da su upravo ratovi najveći pokretač napretka naše civilizacije. Izgleda da samo kaos, smrt i sveopća anarhija može natjerati čovjeka da bude intenzvino kreativan, domišljat i inovativan. Dokaz toj teoriji leži u djelima i postignućima njemačke vojne, odnosno paravojne organizacije pod nazivom Schutzstaffel, poznatiji kao zloglasni SS. Nastali su 1923 godine kao malena grupica zaštitara čiji je jedini zadatak bio da čuvaju Hitlera tijekom javnih okupljanja na ulicama Munchena. Ubrzo nakon toga na čelo te male skupine dolazi Heinrich Himmler koji u samo desetak godina pretvara SS iz male grupice osobnih zaštitara u jednu od najvećih, najmoćnijih i najubojitijih institucija nacističke Njemačke, koja je pred kraj rata brojila preko milijun i dvjesto tisuća pripadnika. SS je bio kompleksna i velika organizacija, no osnovna podjela je bila na tri dijela. Allgemeine SS koji je bio zadužen za policiju i državnu kontrolu na području čitavog Reicha. Drugi dio organizacije je bio tzv. Totenkopfverbande, sačinjen uglavnom od kriminalaca, psihopata, bivših robijaša i svih onih koji nisu bili dovoljno intelignetni, ili arijevski da bi mogli služiti u drugim jedinicama, ali su bili dovoljno podložni manipulaciji i sugestiji da se fanatično posvete svome poslu koji je bio, jednom rječju...ubijanje. Masovno ubijanje. Dovoljno je reći da su oni izvršili holokaust. Totenkopfverbande je bio zadužen za sve radne i koncentracijske logore, uključujući i logistiku, te dopremanje zatvorenika u logore. Nivo organizacije, dosjetljivosti i sposobnosti koje su pokazali u tome, nadmašuje sve što je dosad viđeno u povijesti, ali i budućnosti. U jeku najvećeg rata u ljudskoj povijesti, uspjeli su redovno svaki dan organizirati vlakove diljem cijele Europe, pune Židova, Roma, Slavena, Sovjeta, te svih drugih koje su smatrali nižom rasom i dopremati ih u tisuće kilometara udaljene ogromne logore smrti gdje su ih ubijali na najstrašnije moguće načine. Tijekom pet godina rata, ubijeno je oko 5 milijuna ljudi. Fascinantno je vidjeti za što je sve sposobna ljudska dosjetljivost i inteligencija kad je u pitanju sveopće uništenje. Kada trebamo stvoriti nešto u miru, onda je to skoro nemoguće, a kada trebamo nešto ubiti i uništiti, onda ćemo vrlo brzo smisliti najefikasnije načine da to ostvarimo. I to na način koji je jednostavno nezamisliv svakom normalnom ljudskom biću, no kada se dogodi, onda postaje rutina i svakodnevica. Čovjek se može naviknuti na bilo što, dobro ili loše i to je izuzetno zabrinjavajuće stanje ljudske psihe. Jer očito je da smo puno angažiraniji kad je zlo u pitanju, nego dobro.

Treći dio ove masovne ubilačke organizacije je bio Waffen SS. Elitne vojne jedinice koje su se borile na svim frontama i iskazale neviđenu hrabrost, fanatizam i sposobnost ratovanja. No doduše taj fanatizam im je prouzročio i velike žrtve. Ali unatoč tome, današnji američki marinci i britanski SAS komandosi uvježbavaju svoje trupe po uzoru na Waffen SS, koristeći dio njihove metodologije. Njihov fanatizam je bio toliko jak da kruže priče o tome da su slali čitave brigade samo da bi oslobodili jednog jedinog zarobljenog vojnika Waffen SS-a, ako bi znali da je još uvijek živ. Saveznički i sovjetski vojnici su se užasavali kad bi znali da će se uskoro u nekoj bitci morati boriti protiv Waffen SS trupa, jer im je reputacija bila strašna. Ne samo zbog fanatizma i ispranih mozgova, već i zbog vojnih nemogućih pobjeda i nevjerovatnih uspjeha, a ponajviše zbog brutalne discipline.

SS je proizveo i stvorio najefikasniju, najveću, najbržu i skoro pa savršenu industriju u svakom pogledu, jer ništa nije bilo nemoguće, sve se moglo ostvariti i to u rekordnom roku. Što bi rekli, samo nebo je bila granica. Ali SS je i to prešao, ovladali su i nebom, pa i više od toga. Fundamentalna mana njihove industrije je bila ujedno i fundamentalna djelatnost...smrt. Bila je to industrija smrti. No, opet se vraćam na ono što sam rekao ranije, da su kojim slučajem pokrenuli industriju uzgoja eko organskog povrća, ili tekstilnu industriju, ne bi bili ni jedan posto uspješni kao u ovome. Ali kada je trebalo ubiti, osvojiti, poraziti, okupirati, čovjek, odnosno pripadnici SS-a, u suradnji s Wermachtom, pokazali su se toliko genijalnima da je čak i Albert Einstein odlučio što prije pobjeći iz Njemačke. Koliko god tisuća i tisuća ljudi ubili u jednom danu, nikad im nije bilo dovoljno, već su stalno bili u potrazi za novim, još boljim i naprednijim rješenjima kako povećati kvote ubijanja.

No, ono što izaziva najviše pažnje su bili nerealni i megalomanski projekti koje je nacistička Njemačka pokrenula u tih jedva desetak godina rata, a koji su uvijek bili pod stalnim nadzorom i kontrolom SS-a. Počevši od najranijih dana, osnivanja tvrtke Volkswagen, koja je danas među prva tri proizvođača u svijetu, po količini prodanih auta. Ferdinand Porsche, genijalni inženjer i dizajner najprodavanijeg modela Volkswagena u povijesti, Bube, također bliski suradnik Hitlera, 1937 pristupa nacističkoj stranci, a već 1938 SS-u. Tvorac je glasovitih i nemilosrdnih tenkova serije Tigar, a da ne spomenem da je određeni proizvođač sportskih auta koji danas nosi njegovo ime, jedno od najslavnijih i najutjecajnijih brendova u motosportu. Hugo Boss je također surađivao s nacistima i bio član SS-a, makar samo i počasni. Dovoljno je malo samo istražiti na netu, jer popis je nevjerovatan...čak je i Henry Ford bio strastveni simpatizer nacista. SS je okupio neke od najgenijalnijih ljudi toga dobra, koji su stvorili tada nevjerovatna oružja, strojeve nezamislive snage i veličine, od ratnog broda Tirpitz, pa sve do prvog aviona na mlazni pogon i na kraju krajeva, atomske bombe, odnosno utrke koju su izgubili u zadnjim milimetrima od Amerikanaca i to samo zato jer su Amerikanci po svome poznatom običaju uvezli strane mozgove, među kojima i njemačke, jer svojih nikada nisu imali.

No kad je u pitanju izgradnja, tu je SS do današnjeg dana nenadmašiv. Čak ni sva ona čudesa izrađena u Dubaiju se ne mogu mjeriti s glomaznosti SS-ovih projekata. Bilo je potrebno nekoliko desetljeća da se izgradi jedna piramida u Egiptu, no da je gradnja kojim slučajem bila pod kontrolom SS-a, bilo bi sve gotovo za 6 mjeseci. Osim stravičnih i ogromnih logora smrti, gradili su i podzemna skloništa i luksuzne bunkere od kojih je jedan od najvećih bio površine od čak 35 kvadratnih kilometara! Zidovi su bili debljine od tri do pet metara armiranog betona, dodatno ojačan čelikom. Koristeći ratne zarobljenike, koji su naravno radili do smrti, sve je to bilo izgrađeno za manje od godine dana. Radna snaga je uglavnom nakon tih projekta završavala mrtva u nekoj obližnjoj šumi. No, čak i kad se u jednadžbu uključi i besplatna radna snaga koja je služila samo za jednokratnu upotrebu, dinamika izgradnje i grandioznost svih tih projekata je bila zapanjujuća. Danas se ništa tako slično ne bi moglo izgraditi za manje od deset godina, uz milijarde i milijarde eura, te beskonačno puno papirologije, planiranja, testiranja, birokracije, projektiranja, dizajniranja i slično. Danas vam treba otprilike godinu dana i jedno 200 kilograma papirologije samo da legalizirate drvarnicu koju je vaš dida sagradio iza u dvorištu za jedno popodne, još tamo prije 80 godina. Ako mislite da pretjerujem, potražite na internetu naziv Atlantski bedem. Bio je to zid duž skoro cijele sjeverne i zapadne obale Europe, protezao se od Norveške do Španjolske, ukupne dužine preko 2600 kilometara!! Gradnja je počela 1942, a završila 1944. Upregnuli su ukupno oko 800 tisuća radnika da izgradi bedem. To je više od tisuću kilometara godišnje, gradnje zida od armiranog betona i čelika. Zida koji je bio visok i preko deset metara. SS je u ono vrijeme rušio granice, u samo desetak godina su postigli stvari koje bi se u mirnodopskom vremenu smatrale suludim i nemogućim. Da ste 1920 nekome rekli da želite izgraditi Atlatnski bedem, vjerovatno bi vas smjestili u sobu s gumenim zidovima. No kada je ratno stanje i kad vlada kaos, smrt, kada je jedino važno ubiti ili biti ubijen, ništa nije nemoguće. Sve se može napraviti i riješiti u kratkom roku. Ako treba pomaknuti planine, naći će se način. Ako treba osvojiti cijeli svijet, ni to nije problem, zašto stati samo na tome, možemo osvojiti i Mjesec. I jesu.

Wernher von Braun je ime koje možda većini nije poznato. No, ono što jest poznato su njegova djela. Vrlo bliski suradnik Adolfa Hitlera, kojega je potpuno očarao svojim idejama i na kraju, postignućima. Tvorac programa raketa V1 i V2, otac prve balističke rakete. Dakako, bio je član SS-a i ne samo član, već je imao i čin SS-Sturmbannfuhrer, u današnjem rangu čin bojnika. Nakon propalog programa V1, osmislio je program V2 raketa, koje su bile ne samo prve rakete u svijetu, već i prve navođene rakete. Preko 3000 raketa lansirano je na savezničke mete iz Belgije, pretežno Englesku, a najviše na London. Ubile su više od 9000 ljudi, poglavito civila. Za svoje zasluge u borbi za nacizam i Hitlera, von Braun je odlikovan nekim od najviših nacističkih priznanja kao što su Željezni križ s mačevima, te Viteškim križem. Nakon rata, von Braun je zajedno sa svojim suradnicima i njihovim obiteljima zatočen od strane američke vojske. Ubrzo su svi prebačeni u SAD, gdje su nastavili raditi za američke vojne agencije. Umjesto da dijeli istu sudbinu kao i njegovi kolege ratni zločinci poput Goeringa, Himmlera, Eichmanna i drugih, osuđenih za neviđene ratne zločine, genocide i masovna ubojstva, von Braun ne samo da nije osuđen, već je postao i direktor američke svemirske agencije, poznatijoj kao NASA. Tvorac je programa Apollo, koji je 1969 omogućio Neilu Armstrongu i Buzz Aldrinu da budu prvi ljudi na Mjesecu. Za što je dakako primio i neka od najpriznatijih američkih nagrada i odlikovanja. Što je zapravo apsurdno, jer čovjek je primio najviša odlikovanja od zemalja koje su bile najveći neprijatelji u ratu.

Stoga se jasno može zaključiti da je zapravo SS bio taj koji je osvojio i poslao čovjeka na Mjesec, samo su zasluge za to pokupili drugi. Kao i mnoga druga postignuća, koja su nakon rata prisvojili Amerikanci, odnosno Rusi kao svoja vlastita. Ali to više ionako nije važno, jer povijest pišu pobjednici. Važno je samo ono što se iz svega toga da zaključiti. Povijest je učiteljica života, makar i krivo skrojena, napisana od strane pobjednika, potpuno ignorirajući poraženu stranu. A to je da su čovjeku potrebni najgori, najcrnji i najodvratniji motivi da bi njegov um zablistao i ostvario postignuća koja su dotad postojala samo u dječjim bajkama. Da nije bilo rata, da nije bilo SS-a, von Brauna, čovjek bi možda prvi puta kročio na Mjesec 1985, ili 1991 godine. To je nažalost činjenica...isto kao što je činjenica da je skoro 6 milijuna Židova moralo umrijeti u holokaustu, da bi von Braun uopće mogao dobiti priliku da počne razvijati svoje V2 rakete. Isto kao što je činjenica da je smrt od ukupno više od 50 milijuna ljudi u drugom svjetskom ratu, vrlo vjerovatno ubrzala naš napredak i napredak naše tehnologije za nekoliko desetljeća, možda i stoljeće. Možda bi internet danas bio tek u povojima da se u vrijeme rata nisu ulagali tada nezamislivi resursi, novac i pamet u razvoj radarskih sustava i telekomunikacija.

No, ta spoznaja, koliko god užasna bila, ima i jednu utješnu stranu. Sukob takvih razmjera se više neće ponoviti, jer ako se ponovi, onda će čovječanstvo sasvim sigurno doći na sam rub potpunog izumiranja, a vrlo vjerovatno i nestati.



Tekst: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?