Kako smo brendirali svastiku (Osijek – Dublin via Split)

Odgledali smo u ponedjeljak navečer, nakon HTV-ovog gnjavatorski dugog Dnevnika, izvrstan dokumentarni film uvijek izvrsnog Josipa Šarića o sve brojnijoj hrvatskoj dijaspori u Irskoj. „Lijepa naša Irska“ ironični je naziv dokumentarca u kojem su većina Šarićevih sugovornika bili Osječani i Slavonci. Kako i ne bi kada je velika većina te friške dijaspore pristigla iz ove tužne provincije od koje svi dižu ruke, a zbog koje bi se na koncu i Zoranu Milanoviću mogla osušiti ruka koju je svojedobno biblijski zavjetovao.

Čujem da su mnogima knedle zapinjale u grlu dok su dublinski Slavonci zavičajnu sjetu u svojim riječima potiskivali osjećajem zadovoljstva i ispunjenosti što tamo gore, na dalekom zelenom otoku, napokon dostojanstveno rade za prosječnu plaću i pritom se iznova osjećaju ljudski. Čak se i smiju. Iskreno i zadovoljno, nakon dugo vremena. Čujem da su mnogima zarosile oči, a neki čak i nacijedili punu kantu suza kada je na kraju mlada žena iz Osijeka zaplakala kazavši da joj tamo najviše nedostaju roditelji, e da bi odmah zatim, na Šarićevo pitanje namjereva li se vratiti, kroz iste one suze grcajući rekla: Ne! Pa još jednom odlučnije ponovila isto: Ne!

Ne sjećam se kada je neka izjava jednog običnog malog čovjeka emitirana u domaćem prime timeu tako bolno i oštro rasporila onu debelu crnu zavjesu koja zaklanja skroz rasklimanu kulisu države kojoj sve više ljudi iz pristojne udaljenosti tepa „Lijepa naša“. Dok sam gledao tu mladu ženu kako izgovara drhtavo, a tako odlučno „Ne!“, kroz suze koje se i meni nahvataše, pred oči mi je navrla mutna slika onog kukastog križa od prošle subote na travnjaku splitskog Poljuda.

Bože, pomislio sam, blago toj curi i svima onima koji iz Dublina, Londona, Münchena, Kopenhagena, Stockholma i otkud sve već poručuju Lijepoj našoj to svoje historijsko „Ne“. Blago njima jer su daleko od ovdašnjih bezizlaznih muka i problema koje su prošle subote kulminirale kada je pod svjetlima reflektora na kiselinom izgriženoj travi Poljuda zabljesnula ta svastika i učas nam svima skupa, htjeli to ili ne htjeli, otela i vrijeme i pažnju i emocije. Živote općenito. Dok sam u nevjerici, uvjeren da je u pitanju neko kolektivno bunilo, punih 48 sati kasnije bezuspješno bježao od mučne poljudske scene, svih onih politikantskih trvenja koja su uslijedila i brojnih mudraca koji su tumačili što se, kako i zašto dogodilo – u ušima mi je ono bolno, dvaput zaredom izgovoreno odlučno „Ne“ Osječanke iz Dublina zvučalo kao nestvarni glas razuma iz nedokučive daljine.

Licemjeran kakav je s tim svojim paradnim mentalitetom, naš se kolektiv silno zgrčio kada su u svijet otišle slike i snimke poljudske svastike (koju, s obzirom na značenje koje je u kratko vrijeme stekla, slobodno možeo pisati velikim početnim slovima – Poljudska Svastika). Uh sramote li, šoka, nevjerice, a i bijesa! Svastika je očito bila diverzantsko djelo, završni čin obračuna navijača i Hrvatskog nogometnog saveza nakon kojeg ništa više neće biti isto. Ali, to zgražanje, taj šok i ta nevjerica finale su licemjerne predstave u kojoj su ustašluci i fašistluci dugo bili tolerirani. Pred njima su se oči same zatvarale, a uši samozačepljivale dok bi se iz „veličanstvene atmosfere“ na tribinama porađali namračniji hukovi i pozdravi.



I sada nije stvar u samom kukastom križu, već u tome što će nam reprezentacija biti drastično kažnjena, možda i izbačena iz službenih natjecanja i što će jedan uhodani sumnjivi biznis zapeti u kaljuži. I naravno da je toliko šoka i nevjerice i bijesa izbilo na površinu jer nogomet je naš brend – nekog drugog i boljeg očito nemamo - a na njega se stalno lijepe te zloćudne fašističke etikete. Jer kako kaže onaj infantilni mit: i domoroci na Papui – Novoj Gvineji kada čuju za Hrvatsku odmah ushićeno viču „Suker, Suker!“ Da smo imalo pametniji, imali bi drugih brendova po kojima bi nas prepoznavali. Možda bi tada i neki mladi Irci s knedlom u grlu poručivali iz Osijeka da se – ne i ne! – ne namjeravaju vratiti u svoju zemlju. Ovako nam ostaju nogomet opterećen politikom i ideologijom, grobnice pune raznih vojski i naroda otvorene od 0 do 24 te kukasti križevi i uhati U-ovi nažvrljani na svakom trećem zidu od Prevlake do Dunava.

Ne sjećam se, recimo, da je netko doživljavao kao silnu sramotu sve te svastike i uhate U-ove po fasadama Lijepe naše. Ne sjećam se da se netko službeno i s visoka sablaznio nad, na primjer, kukastim križevima koji su nedavno osvanuli na Vodovodnoj stanici na osječkoj Promenadi. (Potiho su izbrisani dok ih netko opet ne nažrvlja.) Ne sjećam se, jer su postali gotovo svakodnevnom pojavom. I jer ne prijete nekom mjerljivom štetom kakvu će izazvati Poljudska Svastika kada UEFA uskoro odrapi HNS novčano, a možda i natjecateljski. Svastike su tako naše svagdašnje, znakovi kojima se legitimiramo pred svijetom. I baš stoga je pomalo bizarno što se najdalje u svijetu vidjela upravo ona koja se jedva dala primjetiti.



Rekao bi ironično naš sugrađanin B. Glavaš da je ta splitska svastika bila „halucinacija“. Čak ju je usporedio s „bijelim miševima“ (ta mu je metafora očito zaostala u folderu iz vremena dok je svakodnevno ružio po Šeksu) koje vidi jedino „banda komunistička i Titova jugoslavenska“. Pa se još kunsthistoričarski osvrnuo na „neponovljivo dizajnersko savršenstvo“ nacističke svastike, neusporedivo s onom brljotinom iz Splita.

Izvjesno je da bi ova tumačenja mogla dodatno inspirirati mlade „ulične umjetnike“ da to remekdjelo staroindijskog dizajna, koje je kleptomanski maznuo jedan osrednji slikar i frustrirani kaplar iz Oberösterreicha, još više i češće apliciraju po gradskim pročeljima i na najistaknutijim mjestima u gradu. Možda bi i na konto njih Osijek mogao postati europskom prijestolnicom kulture 2020. godine? A možda bi tada i ona legica iz Dublina preispitala svoje nepokolebljivo „ne“?

Oprostite, uhvatilo me bunilo.



Tekst: Jaroslav Bradica

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala

Pročitajte i..
[VIDEO] HRT: Lijepa naša Irska - obećana za hrvatske građane