Liječeni cinik: A di su nestale pare?

Puno riječi, a djela nigdje. Izraz koji stalno slušamo u vijestima, novinama, općenito medijima, a opisuje trenutnu domaću, europsku, ili svjetsku političku scenu. Kao da je baš taj izraz postao poslovični modus operandi bilo koje političke situacije, krize, ili samo djelovanja. Konferencije, sastanci, bilateralni razgovori, pregovori, summiti, forumi, skupovi i slično... Samo o tome slušamo. A konkretnih poteza nigdje! Ljetos je u Dubrovniku bio nekakav summit o ničemu, pod pokroviteljstvom Kolinde Grabar-Kitarović, na koji nije došao nitko bitan, već su poslali izaslanike. A kad vam netko šalje izaslanika, umjesto da se pojavi osobno, to je suptilan način da vam kaže kako na TV-u ima neka utakmica, ili serija koju ne želi propustiti. Summit je koštao tko zna koliko državnih novaca, jer ipak je u pitanju Dubrovnik, svi ti nevažni izaslanici su smješteni u najbolje dubrovačke hotele, koji nisu jeftini. A tema summita, kao i zaključci...pa, nema ih. Čak smo slušali poljskog izaslanika, čini mi se, ili češkog, ne sjećam se više, kako pola sata drobi o Mljetu, te kako je tamo često ljetovao s roditeljima kao dijete i čak naučio i plivati. Super...

Ista je stvar i sada s izbjegličkom krizom, sastanak za sastankom, kvota za kvotom, a sve i dalje ostaje isto. Izbjeglice dolaze, umiru i bježe prema takozvanim „obećanim“ zemljama. Gdje će ih tretirati...pa, kao izbjeglice, odnosno parazite. Jer, Europa koliko god se dičila svojim demokratskim vrijednostima, zapravo ne želi izbjeglice i samo prebacuje krivnju na druge. I čeka da drugi nešto poduzmu. Mađari grade zid, u Njemačkoj raste broj neonacista, Francuzi pozivaju na ukidanje Schengena, Velika Britanija provodi stroge kontrole na La Mancheu, dok Danska ide toliko daleko da daje plaćene oglase u novinama arapskih zemalja u kojima poručuje izbjeglicama da ne dolaze, jer kod njih neće imati nikakva prava.

No, vratimo se mi u našu malu pitominu. Jer mi imamo i većih problema od onih u Europi. Dok su europske zemlje odavno raščistile i riješile taj problem, mi još nismo. Bar one razvijene, napredne euro-zemlje, dok one koje to još nisu, imaju i dalje taj isti problem. I upravo zbog toga nas razvijena i napredna Europa i dalje smatra poganim plemenom, zbog toga Nijemci na nas gledaju jednako kao što mi gledamo na Albaniju, ili Rumunjsku.

Prije dvije je godine u Njemačkoj jedan gradonačelnik morao dati ostavku, jer je na službeni put poveo ženu i djecu i to sve o trošku grada. Išao je naravno na nekakvu konferenciju, sastanak, tko zna i grad mu je naravno, pokrio troškove puta. No, kad se saznalo da je kupio avionske karte za svoju obitelj, također na račun grada umjesto na svoj, ubrzo je odstupio s dužnosti. Zašto je to u Njemačkoj normalno, dok je kod nas još uvijek znanstvena fantastika? Odgovor je jednostavan...jer narod ima uvid u troškove svojih političara! I samo to. Tamo je sasvim normalno da građani, odnosno narod traži i dobije sve financije svog grada, općine ili pokrajine na uvid. Poslovanje grada je nešto što je potpuno transparentno, te svaki građanin koji uredno plaća porez ima pravo znati našto se troši njegov novac. Kod nas je priča drukčija, jer naš narod ima sasvim krivu percepciju kada je u pitanju državni novac. Našem je čovjeku državni novac nešto apstraktno, nešto neodređeno, nepresušni izvor love koji samo čeka da ga ubere socijala, jer smo mi ipak u prvom redu „socijalna država“, zatim nezaposleni, pa na kraju zaposleni...u državnim firmama i službama. Ali naš čovjek ne razmišlja odakle dolaze ti novci, jer to su državni novci, važno je samo da nisu njegovi. No, jesu! Njegovi su, odnosno vaši! Moji i vaši, naši! Svi mi koji plaćamo porez, radimo u privatnim firmama i plaćamo porez, financiramo u prvom redu općine u kojima živimo, zatim županije, pa na kraju i samu državu. Dakle kada dobijete plaću, kada gledate svoju isplatnu listu, sve ono što nema nimalo smisla ide državi. No, većina ne gleda to već odmah baca pogled dolje na ono ispod crte, stavku pod nazivom neto dohodak. Koji je u pravilu daleko, daleko manji od stavke bruto dohodak. Upravo ta razlika između bruto i neto stavki predstavlja državni novac. I kad sljedeći put kažete „Ma baš me briga, država će platiti!“, zapamtite da će država platiti iz te razlike koju sam spomenuo. Odnosno vi ćete platit.

Razlog zbog kojeg je ta razlika tolika, je zato jer nam je država vrlo, vrlo skupa. A skupa je zato jer je vrlo, vrlo neučinkovita. A neučinkovita je zato jer nitko nema volje nešto poduzeti oko toga. Stalno slušamo o strukturnim reformama i čekamo da se pojave, poput Higgsovog bozona. No, Higgsov bozon se pojavio, dok mi i dalje čekamo te reforme. Reforma javne i državne uprave je također top tema svih hrvatskih političara. Naročito pred izbore, jer se moraju umiliti privatnom sektoru, koji stalno poziva na reforme, a onda se opet s druge strane moraju umiliti i državnom sektoru bez kojeg ne mogu dobiti izbore. Jer ako najave i krenu u reforme državne, odnosno javne uprave, izgubit će izbore. Stoga se morate diviti našim političarima, ministrima jer stalno moraju žonglirati s nekoliko užarenih krumpira u rukama i nastojati da svi budu zadovoljni i još pritom napuniti vlastite džepove. Jer mandat je samo četiri godine, a ako izgubimo sljedeće izbore, ode fotelja i funkcija. Zato brže-bolje trpam dok mogu. Naravno, zbog toga imamo toliko puno korupcijskih i inih skandala i to na svakodnevnoj bazi. Jedina državna institucija koja zaista nešto radi i ima posla preko glave je USKOK. Tamo gdje USKOK dođe i prođe, občno više nema ništa, ministar koji je uvaćen u nezakonitim radnjama odlazi u Remetinec, nakon toga se više ne čuje za njega, dok na njegovo mjesto dolazi novi. I ostaje na funkciji do ponovne posjete USKOK-a.

No, koliko god se trudili, USKOK ne može sam, jer nema apsolutnu moć. Što je i dobro, jer ju ne bi ni smio imati. Samo narod smije imati apsolutnu moć, ali ju ne shvaća! Narod jedini može dovesti ovu zemlju u red, no privatni, sitni i plitki osobni interesi su nam uvijek bili važniji od naše budućnosti, a pogotovo budućnosti naše djece. Stoga smo se dijelili i uvijek ćemo se dijeliti, dok ne dođemo do samog dna i točke pucanja. Dijelimo se na crvene i plave, istočne i zapadne, sjeverne i južne. Na one koji pričaju književno ispravno i one koji pričaju dijalektom koji nitko ne razumije. Na manjine i većine, pismene i nepismene, pa čak i na cajke i rockere. Ali kad nas problemi stisnu do bola i kad više nemamo opcija, onda sve te razlike odjednom više ne postoje.

Rješenje za naše probleme je vrlo jednostavno. Kompletna i stopostotna transparentnost državne i javne uprave. Ako recimo, starica od 72 godine dođe u prostorije općine Bizovac, ili Čepin i zatraži detaljan i cjelokupan ispis poslovanja općine za čitavu 2014 godinu, zašto ga ne bi mogla dobiti? Ona ih financira, prema tome, ima i pravo na to. Zašto ja kao građanin Osijeka ne bi mogao doći u Županiju, ili gradsko poglavarstvo i zatražiti uvid u cjelokupno financijsko stanje i poslovanje grada?? Ja ih financiram. Plaćam porez, prirez, komunalije, doprinose i šta ja znam? Prema tome oni rade za mene, a ne ja za njih. Ja njima dajem plaću, ne oni meni! Zašto su u Njemačkoj stvari tako jednostavne, a kod nas ne? Upravo zbog toga. Vlasnici privatnih tvrtki imaju pravo kontrolirati financije, poslovanje i sve svoje zaposlenike neprekidno. Zašto mi građani nemamo to isto pravo s javnom upravom? Pa to su naše tvrtke. Mi smo vlasnici! Naravno, nećemo tako lako doći do toga, jer političarima to nije nimalo u interesu. Ali postoji način i za to...vrlo popularan u zadnje vrijeme, zove se referndum. Dosad je bilo svakavih referenduma, za svakojake budalaštine, kao naprimjer Željka Markić i njezino lupetanje o obitelji. I to nas je koštalo samo 50 miljuna kuna i nije riješilo ništa, niti će riješiti išta. Stoga, ajmo po prvi put otkad je Lijepe naše organizirati referendum koji će stvarno nešto promijeniti. Ajmo skupljati potpise, peticije za referendum da poslovanje svih tijela državne i javne uprave bude potpuno transparetno i dostupno na webu, tako da svi mi od doma možemo pomno pratiti na što se troši lova ne samo u općini u kojoj mi živimo, već bilo kojoj općini. Živimo u doba u kojemu informacija s jednog kraja planete putuje na drugi u roku sekunde, zašto ne bi to iskoristili? Nakon što se objave ti podaci, konačno će se moći napraviti izračun utilizacije i točno izračunati koliko je zapravo neučinkovita javna uprava...a to je jako neučinkovita. I tek će se tada početi događati neke pozitivne promjene. Jer ovako više ne ide, nažalost. Ali da bi se to dogodilo, prvo se narod mora organizirati i postavit jedno vrlo važno pitanje...“A di su nestale pare??“.

Uživajte do sljedeće nedjelje i nove kolumne, a ako želite možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, gdje nekad objavim komentare na neke vijesti, dogođaje i slično, nevezano za kolumne. Pozdrav!



Tekst: Severus
Foto: Daniel Antunović/Foto-arhiv031

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?