Gdje je nestao jezik, gdje se skriva on?

Koliko puta dnevno čujem da idemo na event , da ćemo aplicirati za posao ili da jednostavno shareamo video? Umjesto hrvatskih riječi: događaj, prijaviti i podijeliti; Hrvati, i to pretežito mladi, češće govore anglicizme koji su postali potpuno uobičajeni u svakodnevnoj komunikaciji.

I nije da me to brine, ni najmanje. Samo mi je mučno od nadmudrivanja i izgovaranja onih neslavnih parola naših političara kako smo mi veliki domoljubi, a prvo i prvo ne ljubimo svoj jezik što je osnovno obilježje svakog naroda. Nema naroda bez jezika, reče netko mudar u nekoj dalekoj povijesti. Moj profesor iz srednje vjerojatno bi znao tko.

Ipak, najfascinantnije je to da nismo jedini zapravo. Rijetko koji narod shvaća kako ćemo za par godina jednostavno uploviti u jednu duboko globaliziranu, angliciziranu jamu iz koje nećemo moći izaći makar se iz petnih žila željeli izvući.

Neki dan baš sam čitala o jezičnim puristima. U nekom članku u Jutarnjem iz 2007., ovo navodi lingvist Kovačić: "U sukobu homonima, domaća riječ često padne u zaborav". Ma ne. Kakva glupost. Nitko ne govori catering umjesto dostavljena hrana.

I da, to su jedini ljudi koji u ovoj državi brinu za tu eksponencijalno rastuću pojavu, tj. očajnički se trude jezik prilagoditi novonastalim izumima, a za one malo manje informirane - upravo te ljude zovemo jezični puristi! A smijemo im se kada kažu da nije pekara nego kruhopekarstvo, a da brodolom nije brodolom već brodokršje. A stvarno je pomalo humoristično, priznajem.

A vidi i tu apsurda. I oni su tuđica, jezični puristi. Riječ puristi dolazi od latinske riječi puris, što znači čisto. Jezični čistunci. Zbilja?!?!?!

Pojeo nas je strani jezik i potreba da budemo dio modernog, razvijenog svijeta. Sve ja to shvaćam: društvene mreže, razvoj tehnologije, globalno selo. Ali je li zaista potrebno reći akcent umjesto naglasak?

Neki dan sam primijetila, kako se već duže vrijeme zanimam za ovu temu, kako kolega na sastanku za svaku treću riječ koristi englesku inačicu: „.. da, da, ali to će njima biti odličan line za CV, raditi na ovakvom eventu!“ Zar se ljudi zbilja osjećaju inteligentnije čim u razgovoru ubace nekoliko anglicizama? Satirično i pomalo paradoksalno, ali istinito.

I tako, lega moj, ja ostajem vjerna ipak našem starom osječkom slengu. Možda je i ovo tuđica. Sleng. Vjerojatno i je.

Na meni, na tebi i na cijeloj zemlji je da čuvamo svoj jezik. Čak. Zamisli.
Apsurd što ova žena priča, pomislio si vjerojatno.
Ali true story bro.



Tekst: Roberta Zorinić