Iznenadni miris hladnoće

Sinoć te okrznulo vrijeme nekom sitnom bjelinom, ali ti si jednostavno ne trepnuvši, odmahnuo rukom i nastavio dalje promatrati kako se i mi sve manje obaziremo na njegove provokacije. Po tko zna koji puta zajedno smo se uvjerili u vremenske ćudi i njegovo nepredvidljivo poigravanje nije previše djelovale na naše raspoloženje. Izgleda da su se jedino tvoji parkovi malo obradovali. Naime, u njima su se na trenutak probudile nostalgične sjene nekih prošlih dana kada je za ovo doba bilo normalno, umjesto šuštanja lišća, slušati škripu rijetkih koraka. Klupe su ostale zatečene u neuobičajenoj gužvi, jer na kraju krajeva, one su ipak na početku godine od svega u tebi uvijek najusamljenije. Njima je toplo vrijeme donijelo ugodan san i nenavikle da raspolažu s toliko puno topline, počele su se tiho privikavati. No iznenadan miris hladnoće sa tvojih krovova i teško nebo, iznjedrili su na trenutak potreban ritam siječnja na koji su već pomalo zaboravile.



Ponovno se učinilo da će sve doći na svoje mjesto i kao da je ono do neki dan bilo nestvarno. Ali u stvari, odahnuo si samo na kratko, jer se jutro prolomilo svojim sjajem, a od sinoćnjeg fijukanja vjetra i zimogroznih obrisa vijavice nije ostalo ništa. Nije ostalo ni zamagljenih obrisa po oknima, već je sve postalo nekako čistije i prozirnije. Ulice su danas još jače živnule, jer se noć povukla tiše nego što je galameći na svom početku najavila. Lako prepoznajemo simptome od kojih boluje ova zima, jer je mala razlika između našeg i njenog raspoloženja. U nama je isto kao u njoj prenaglašena osjetljivost, a staze na kojima stoljećima održavamo nekakvu ravnotežu su uske i naš susret na njima je postao neredovit. Može se svesti na stalna očekivanja da će onaj drugi nešto pokrenuti i promijeniti.

Stvar je zapravo u ovome, što više pregovaramo sa zimom u svojim iščekivanjima to su njena iznenađenja veća. Zimske radosti koje nam je oduvijek donosila, jedino su dobre zato što smo ih najintenzivnije doživljavali kao djeca. Navikli smo na njih, ali na našu žalost danas nisu više iste. Zima se od pamtivijeka ponosila bojom zraka, dakle u sebi ima svjetlo. Sad su izostale bijele noći, ali njen miris je itekako prisutan. Nije toliko intenzivan kao prije, ali svejedno se uvukao neprimjetno u našu odjeću, u naš hod i u naše svakodnevne razgovore. Dijelimo ga jednako s tobom kao i sa Dravom. Nalazi se u svakoj grani i pod svakim krovom. Naposljetku, uvijek stiže na vrijeme uobičajenim putem, odmah poslije jeseni.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta