Liječeni cinik: "Više ni u go*no ne mo'š stat' u Osijeku"

Bilo je lijepo. Nekad. Onda se sve promijenilo. Brzo i previše. Svako proljeće promatram drvo višnje koje raste prekoputa moje kuće u susjedovom dvorištu. Prije 15 godina smo mi kao klinci jahali to drvo svaki dan i prejedali se višanja, dok bi jedan uvijek pazio da se iza zida ne pojavi vlasnik s velikom šibom kojom bi nas mlatio. Adrenalin, strah, uzbuđenje i svježe proljetno voće. Dok današnja djeca prolaze svaki dan pored tog istog drveta kao da ga uopće nema. Drvo je tamo još uvijek, ali nema više vlasnika. Odavno. Sad je još i lakše. Današnja djeca ne znaju što je višnja, ali znaju što je Pokemon i McDonalds.

Mi smo prije kao djeca izlazili već u devet ujutro na ulicu i cijeli dan visili po naselju sve do kasno navečer. Nismo imali ni mobitel, ni internet. Izašli bi van i zviždali jedni drugima. To je bio znak pozdrava, signal da se kreće u akciju. Današnja djeca izađu pred kuće, sjednu na klupu jedno pored drugog i ne razgovaraju. Već se dopisuju međusobno na fejsbuku. Jer to je danas moda. Mi smo kao djeca jahali bicikle i išli na druge krajeve grada potajno da nam roditelji ne znaju, inače bi nas prebili što idemo tako daleko od kuće. Današnja djeca se moraju odmah javiti mobitelom doma kad dođu u školu i kad iz škole dođu doma. Inače ih roditelji kazne tako što im ne daju Playstation. Ni kazne više nisu ono što su bile. Nas su starci ubijali od batina kad napravimo neko sranje, a danas djecu vode kod psihologa. Kažu da imaju ADHD, da jedu previše šećera i gaziranih pića. Umjesto da ih roditelji natjeraju da se penju na onu višnju i jedu svježe voće. Izmorili bi se, a i jeli bi puno zdravije. No, roditelje isto nije briga, lakše im je djecu smiriti s čokoladom i Coca Colom. I kasnije im uključiti Playstation, iako su u kazni. Ali psihić kaže da imaju ADHD, pa je roditeljima žao djeteta...nek se mali igra.

Ako danas dijete odalamiš po dupetu s remenom, ili mu zalijepiš jednu iza uha ideš na sud. Pučka pravobraniteljica te ubije, zarije ti očnjake direkt u karotidnu arteriju i nakon što ti popije svu krv i nakon što na svim portalima izađe članak kako si grozan roditelj koji zlostavlja vlastito dijete, još na kraju odeš i u ćorku na godinu dana. Jer posao pučke pravobraniteljice je da štiti djecu od zlostavljanja...iako nijedno dijete dosad nije stradalo od batina. Dok za McDonalds, Colu i Playstation nisam baš siguran. Mislim da bi pravobraniteljica bila puno korisnija i da bi njezin posao imao daleko više smisla i koristi kad bi ih štitila od takvih stvari, a ne od batina. Mene su moji tukli često i dan danas sam im zahvalan na tome. Jer ne pušim, ne pijem, ne drogiram se i ne pohodim kladionice. Radim i živim sasvim lijepo i pristojno.

Zašto danas imamo tu neobjašnjivu potrebu da sasvim jednostavne stvari maksimalno kompliciramo? Mi smo kao klinci vozili bicikle vrlo brzo u kratkim majicama i hlačama, pa čak i šlapama. Danas djecu prati pola familije ispred i iza njih, dok voze bicikl obučeni kao testni piloti. S kacigama i svim mogućim štitnicima, od koljena, laktova, ramena, do jagodica na prstima. Još im kupe i specijalnu odjeću tako da se klinci na kraju i uplaše voziti bicikl, jer im se čini da je to nešto stravično teško i komplicirano čim im treba sva ta oprema i zaštita. Na kraju možda misle da su im roditelji ludi što ih uopće izlažu takvoj pogibelji. I onda se čitava obitelj taljiga po promenadi sa svom zaštitom opremom, koja ih štiti od svega...potresa, poplave, tsunamija, pa čak i iznenadne invazije iz svemira. Jer tako nalaže zakon...u naše doba nije bilo tog zakona, pa nam svejedno ništa ne fali. A ako klinac ipak padne s bicikla i ogrebe ruku ili nogu, tu je brižna mama, koja u torbici nosi čitavu polikliniku od ultrazvuka do CT skenera. Jedino nema flaster...a jedino to i treba zapravo. Mi smo padali s bicikla stoput i nitko se nije brinuo dok nije bilo krvi. A čak i tada nije bilo strašno. Jer nastala bi krasta, po kojoj smo mogli kopat. Današnja djeca idu na hitnu ako dvaput zakašlju...dok su nas naši starci s temperaturom 38 i pol slali u školu. Jer smo taj dan imali test iz matematike.

Pustite djecu da žive, inače ćete napraviti debile od njih. Ukratko. Nisam ni u ludilu očekivao da ću s 33 godine postat čangrizav. I da ću govoriti ono što su meni moji starci davno tupili. Kako je nama djeci danas lijepo i kako je njima njihovo djetinjstvo bilo puno teže. Morali su radit u polju i kopati bašću. Dok smo mi imali sve pruženo na dlanu. I zaista kad gledam odrastanja kroz generacije, ne idemo naprijed, već nazad. I to galopirajućim korakom. Da sam ja imao djetinjstvo poput mojih roditelja, danas bi bio puno bolji, čvršći i stabilniji čovjek. Sazrio bih brže. Tako je i s današnjom djecom...da imaju djetinjstvo kakvo smo mi imali, postali bi puno bolji ljudi.

Gledam ljude na ulicama kako šetaju pse i kad se ker pokenja to skupe i bace u kantu. Kao da je infektivni otpad. Prije bi netko stao u to, opsovao mater i sve živo i neživo dok bi se drugi oko njega smijali i govorili mu kako to znači sreću. I nikom ništa, čovjek bi obrisao cipelu u travu i nastavio dalje. Jednostavno. Bez muke i panike. Danas više ni u govno ne moš stat na ulici. Jer su ljudi tobože kao postali fini, pa ih skupljaju za svojim psima. Jer zašto bi nešto ostalo jednostavno kad ne mora? Možemo i to zakomplicirati. Ona pučka pravobraniteljica i oni koji donose glupe zakone su fini ljudi. Kao i oni koji prave skupe mobitele i Playstatione. Isto fini ljudi. Jako je puno finih ljudi na ulici, koji skupljaju govna svojih pasa za njima. Iako su ti isti ljudi oko nas svakim danom sve veća i veća govna...

Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.



Tekst i foto: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?