Skica prizora

Da sam nebo, moj grade, ti bi svakako u njemu bio moje plavetnilo, jer sam pjesnik i zbog toga što te često sanjam zatičem svoje misli kako se šeću tvojim ulicama. Zalazimo u zajedničke gužve u tramvajima, sjene po parkovima i mirni odsjaj Drave u tvojim očima. Zajedno tako hodamo kroz tišinu i sve je u nekakvom skladnom snu, poput ravnice tiho. Ponekad smo naslonjeni na tvoje obale, a ponekad se naš tok kao rijeka izvija u nepreglednom luku. Ne znam zbog čega su tvoje ulice u mom snu tako bliske sa mnom i po čemu se tvoji krovovi razlikuju od krovova u drugim gradovima, ali dok nastaje san, ti i ja se šutnjom promatramo.



Stvarnost je itekako prisutna u nama, ali ne kao varka, već je dio jednostavne želje za napretkom. Onakvim kakav jeste ili kakav će uskoro biti. Razumiješ dobro što ti želim reći. Dok se jeka gomila po svjetskim pločnicima, ti pred istinskim izazovima horizonta koji nije ništa drugo nego prirodna kušnja, odolijevaš bez prevelike pompe. Nimalo ne zaostaješ, i kao rijedak primjer grada izrastao na zelenim površinama u dovoljnoj si mjeri sačuvao svoju neponovljivost. Ne oklijevaš pokazati koliko imaš odlučnosti, snage i volje ustrajati u onome što se zove posebnost. Svaki dan gledam kako po tebi niču nove zgrade i čitavi tvoji dijelovi mijenjaju oblik. Postaješ suvremen, a opet sa svojom sjetom istovremeno pristupačan svima. Prilagođavaš svoj rast našim potrebama i na svakom svom metru paziš da se naši koraci ne izgube u nepoznatom okruženju. To je taj tvoj prepoznatljivi ugođaj, svojstven samo tebi koji pored ostalog držiš i do potreba drugih. Osjećam tvoju sklonost našim brigama, radost tvojih ulica kad nama ide dobro. Svaki puta ponude nešto novo, neko malo iznenađenje za ono naše, često puta opravdano nezadovoljstvo.

Ovo je skica za dio prizora s kojim se redovito susrećem i koliko god izgledala šturo, barem malo određuje kut mog nasmiješenog pogleda. Upečatljiv je trenutak u kojem se svitanje budi u tebi i zapažen je odaziv ptica koje prolijeću iznad tvoji ulica. Sve u svemu, moj lega, šteta bi bilo da se obrisi večeri rastrče samo kao gola činjenica po tvojim obrazima. Ili kad dan naokolo juri da ostane nezabilježen njegov zadihan hod. Zato osluškujem nijanse, jer mi pomažu da lakše naučim kako zvjezdano nebo smjestiti pod krov mojih snova ili jednostavno sivilom neba prekrivam samo ono najnužnije. Tako obično jednu uličnu žurbu pretvaram u laganu šetnju ili ako ne mogu drugačije, na kratko pronalazim vrijeme s kojim ću je malo usporiti. Na taj način sakupim dovoljno vremena za nas dvojicu.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Zlatko Đaković