Liječeni cinik: Bezimene žene...

Naslov na nekom od portala, ne znam više kojem. Ali nekom velikom. Kaže ovako „Oženio se Ezel, pogledajte kako mu izgleda supruga“. I to je to. Potaknut glupim i meni nerazumljivim naslovom, otvorio sam još gluplji članak. Da bih naposljetku pročitao da je u pitanju neka opskurna budala iz turskih sapunjara. Vjerojatno je jednako dobar glumac kao što sam ja jednako dobar kaskader. I da se oženio. I da mu žena izgleda super. Odnosno mutava, polupismena sponzoruša, s plastičnim sisama i ustima, koja jede samo sok od naranče da bi imala struk kao barbika. I tanke noge kao da je jučer puštena iz Auschwitza. I to je jedina njezina svrha u životu. Da bude lijepa. Samo to i ništa drugo. Jer naslov tog članka sugerira upravo to. Da bi ljudi klikali na glupi članak i gledali sise žene nekog nepoznatog, amaterskog vikend-glumca iz turske sapunjare, koje se nakon tri mjeseca više nitko ne sjeća. Ali nije jedina. Ima ih gomile. I samo dolaze i dolaze u hrpama...žene bez imena, kao lutke na napuhavanje. Ako čitate 24 sata (koji sami sebe valjda posprdno nazivaju novinama, jer mislim da ni glavni urednik ne može vjerovati gdje radi) svaki dan imate neku nesretnu mladu curu, slikanu u toplesu, jer to je jedino čime se zna istaknuti. Ništa drugo ne zna. Ispada da za ništa drugo nije sposobna.Osim da se slika gola za novine da bi jednako tako nedorasli, neostvareni, primitivni mužjaci, s ganglijskim čvorom u nosu umjesto mozga u lubanji, slinili nad njezinim slikama i maštali o ženi koju nikada neće imati. Jer nisu u stanju ostvariti nekakav smisleni odnos ni s kućnim ljubimcem. A kamoli sa živom osobom.

Žene bez imena, bez identiteta, bez svojega ja. Samo sise i guzice i to je sve. Čak ne i prave. Već plastične. Samo sise i guzice, nije važno kako se cura zove. Ili odakle je? Ili kako je uopće došla do toga da se slika gola za nekakve bijedne novine koje promoviraju vidovnjake, dobre vibracije, šumske vile, patuljke te čudotvorne dijete na bazi sastojaka kojih kod nas niti nema. Kao što su čileanski bademi. Zašto moraju biti čileanski? Što točno fali našima?

Bezimene žene iskaču svuda, gole, u novinama, na internetu, portalima. Čak su i na nekim TV postajama uveli polugole voditeljice vijesti i vremenske prognoze. No, vratimo se na tu mladu djevojku iz takozvanih novina 24 sata. Nikog ne zanima kako su te cure dospjele u te novine. Nesretna sudbina? Ili svojevoljno? Ako je sudbina u pitanju, onda mi ih je iskreno žao. Jer im nije lako. Ako je svojevoljno, onda bi ih htio pitati zašto se ponižavaju? Ne samo sebe, već žene općenito kao spol. Jer kako muškarci vide nju u svojojizgubljenoj, pijanoj polusvijesti dok bulje u njezine sise, isto tako doživljavaju i veliku većinu drugih žena koje susreću svaki dan oko sebe. Jer su mutavi. Zato što im fali kromosom. Ali to ne kuže. Zato što im fali kromosom. I nisu samo nepoznate cure iz provincije u pitanju. I one poznate iz provincije su iste. Svako malo na internetu iskoče guzice i sise Severine, Nives Celzijus ili Maje Šuput. Iskaču iz paštete. Da zabave svoje fanove. Koje fanove? I ako ih uopće imaju, kakvi su to tek ljudi?I da li uzimaju terapije redovno?

Jedina razlika je u tome što su Nives i Severina uspjele u onome što su naumile. A to je zaraditi lovu na svojim sisama i guzicama. No, one su jedne od milijun kojima to uspije. A što su sve morale raditi i na što su sve pristale da dođu do toga, ne želim ni znati. Ali lijepo je vidjeti da se Seve i dan danas trudi postat pjevačica. Mnoge bi već davno odustale. Srčana je.

Kažu da živimo u muškom svijetu. Možda je to istina, ali nije razlog da se žene diljem svijeta ponižavaju. Jer nisu inferiorne. Već suprotno. Mi muškarci postajemo nepotrebni. Žene su sposobnije i pametnije od nas. I osjećajnije. Mi smo dobri kad treba seliti namještaj. Ili otvorit teglu kiselih krastavaca. I to je to. Tu naša korist i doprinos prestaju. I zato ne razumijem žene. Dobro, iskreno ne razumijem žene općenito, kao što nijedan muškarac ne razumije žene. Zamislite da vas odjednom, iznenada stave u space shuttle i kažu da imaš deset sekundi da ga pokreneš i poletiš na Mjesec. Ispred vas se nalazi tisuću svjetlećih dugmića i poluga. I nemate pojma za što služe. Tako mi muškarci razumijemo žene. Tu i tamo pritisnemo pravo dugme. Ali rijetko. I svejedno ne možemo živjet bez žena. Iako ih ne razumijemo. Eto koliko su žene superiornije nad muškarcima. Ako ja kao muškarac to mogu shvatit, zašto onda neke žene to ne mogu? Naprimjer one koje svaki dan izlažu svoje sise u 24 sata. Ili Maja Šuput?

Svakim danom je sve više i više bezimenih žena koje se nude po medijima. Ističu svoje atribute kao da je to jedino što imaju. Ako neka od njih ima i mozak uz to sve, to ne valja. Roba s greškom. Zašto na to pristaju? Zbog love? Ili se nadaju nekog ispraznoj slavi od pet sekundi? Zašto pristaju biti bezimene žene, samo još jedna u nizu, bez identiteta, bez volje i karaktera, samo sise i guzice? Koje će trajati samo pet minuta. Da bi se uklopili u muški svijet? Za budale koje glasno podriguju u javnosti i misle da je slijepo crijevo završetak hrenovke. Neka samo pogledaju za koga se skidaju. Kome to pokazuju svoje sise. Za Ezela? Koji se oženio...ko je taj lik? Za Maju Šuput sam čak i čuo. Čak znam i tko je. Za tog Ezela nisam nikad čuo. I mislim da ću ipak preživjeti...i da će Sunce svejedno sutra opet svanuti. Čak i kad se bude razvodio za tri mjeseca...jer mu je sapunjara propala. Nitko više ne gleda. Nema više love. Žena ga ostavila.

Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.



Tekst i foto: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?