Liječeni cinik: Yugo 45

Potrefilo se. Da ove godine drugi listopad pada baš u nedjelju. Nedjeljom inače objavim novi tekst. Na današnji je dan 1978. godine, ručno sastavljen prvi Yugo 45. Auto koji je, nakon Fiće, nastavio mobilizaciju bivše Juge. „Vozio komšija Franjo da proda jabuke, vozio komšija Momo da mu ženu porode. Vozio ga dajdža Mirso kad je iš'o u kurvaluke, vozio go malo i ja kad bi mazno ključeve. „ Pjeva grupa Zabranjeno pušenje. Ti stihovi najbolje opisuju ono vrijeme. Danas se više nitko ne usudi ni pitati nekoga da mu posudi auto. A auta danas na svakom ćošku, u nepreglednim kolonama. Onda se nije ni moralo pitati. Već se nudilo. Bilo je to doba kad se dobro živjelo. Barem tako pričaju starije generacije. Ja se baš i ne sjećam toliko. Bio sam dijete. Ali većina raje preko 50 godina samo ponavlja kako je u doba Tite bilo dobro. I lijepo. Nije ni Nijemcima u nacističkoj Njemačkoj bilo loše prije nego je Hitler krenuo u rat. Prijeratna je Njemačka bila raj na zemlji za svoj narod. Za one prave Nijemce, takozvane arijevce.

I tu je poanta. Tito je porazio Hitlera, odnosno sudjelovao u porazu nacizma da budem točniji. Nakon pobjede je uspostavio svoju državu, ustoličio sebe kao apsolutnog vladara i poslije toga jednostavno…kopirao Hitlera. Iako, način na koji je Hitler zaludio njemački narod, način na koji ih je zaveo i uspio uvjeriti desetke milijuna ljudi da je upravo on sam poslan kao dar od Boga da ih spasi, više nitko nije mogao izvesti. Ali mu se Tito itekako uspio približiti. Imao je ono što je ključno za takav pothvat. Karizmu. Ali ipak ne u tolikoj mjeri kao Aco. On je imao čarobnu karizmu, mogao je uvjeriti naciju da je Nives Celzijus kreposnija od Majke Tereze da je htio. Ili da nam Otvoreni radio zaista želi dobro. Tito je bio karizmatik, ali u usporedbi s Acom amater. Istina, mora se priznati da je Aco imao i genijalnog ilustrisimusa propagande i ispiranja mozgova, naravno, Goebbelsa, koji je bio je toliko vješt da je uspio čak i samoga sebe definirati kao uzvišenog pripadnika arijevske rase, iako je izgledao kao rumunjski kondukter iz ruralne provincije. Nizak, crnomanjast, štrkljav, s komično velikim nosom, nimalo nalik onome što se u to vrijeme smatralo arijevskim osobinama. Uz to je još imao slab vid, jako je šepao, jer mu je jedna noga bilo osjetno kraća od druge, što je dakako u ono vrijeme smatramo defektom. Prema tome, trebao je biti pogubljen po nacističkim zakonima. Toliko o tome koliko je Goebbels bio sposoban. Umjesto da završi u logoru, uspio se toliko izdignuti da je postao Hitlerova desna ruka. I Tito je imao svoju ekipu za propagandu, ali ni blizu toliko genijalne kao Goebbels. Bili su to Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić.

Kako je Tito kopirao Hitlera? Jednostavno. Samo trebate pogledati život Nijemaca u prijeratnoj Njemačkoj i usporediti s bivšom SFRJ. Prvi auto u Njemačkoj, čija je glavna zadaća bila da pokrene naciju je bila VW Buba. Odvratan auto, grozno neudoban, bučan i smiješan. Ali jednostavan, lak za održavanje i popravak. I jeftin. U Jugoslaviji je to bio Fićo. Dijelio je iste osobine kao Buba, pokrenuo Jugoslaviju i postao ikona Balkana. Kao što je Buba postala ikona svijeta. Iako su i Buba i Fićo bili jednako očajni. Nakon Bube, Volkswagen je u 70-ima predstavio novu verziju. Nasljednika koji je trebao nastaviti misiju. Golf jedinicu. Kao i Buba i Golf je postao momentalan svjetski uspjeh. Čak i u Titovoj Jugoslaviji. Svima znani TAS. Ubrzo je u Jugoslaviji također stigao nasljednik. Yugo 45. Cijela je Juga vozila Yuga. Kada je VW počeo izvoziti svoj Golf u Ameriku, nisu ni u Kragujevcu dugo čekali. Odmah su kopirali njemački recept i krenuli u pohod na SAD. Koji je neslavno završio. Ali nije propao zato jer je Yugo bio loš auto. Ne, uopće. Već je bio previše jeftin. Toliko jeftin za američke pojmove, da su ga Ameri vozili dok se ne bi doslovce ili raspao, ili dok mu ne eksplodira motor. A raspao bi se jer Amerikanci nisu uopće održavali svoje Yugiće, nimalo. Čak nisu niti ulje mijenjali, a kamoli nešto više kao remenje, ili svjećice. Većina je Yugića crkla, jer su ih točili olovnim benzinom, iako im se svima jasno naglašavalo da Yugo ide isključivo na bezolovni. Njima je to bio autić za jednokratnu upotrebu. Kada bi se pokvario nije bilo rezervnih dijelova što je još više otežavalo život Yugu u Americi i dovelo ga na loš glas. A servisna mreža nije niti postojala. No, prema spomenutom njemačkom receptu bilo je vrlo zanimljivih modela za US tržište, koji su nama ovdje u SFRJ bili nedostižni. 1990. godine, netom prije najžeščih sukoba, u SAD je isporučeno 450 Yugića s tvornički ugrađenom klimom i automatskim mjenjačem. A bila je i kabriolet verzija s platnenim krovom koji se dizao i spuštao na struju! Uz klima uređaj, Yugo je imao i hlađeni pretinac u kojeg se moglo staviti dvije standardne limenke pića. 1991. godine u Americi je bio nuđen u GVX model, s motorom od 1300 kubika i direktnim Multiport elektronskim ubrizgavanjem goriva, te katalizatorom i lambda sondom. Dok su naši domaći Yugići još cugali svoj benzin kroz prastare karburatore. Ako uspijete naći Yugo s 1,3 EFI motorom, automatskim mjenjačem i tvorničkom klimom. Vjerujte mi kad kažem da ste naišli na Sveti Gral. Doslovce. Koliko god da traže za njega, nevažno u koliko očajnom stanju bio, kupite ga. Možda je jedan od samo dva na svijetu. Teško da ćete naći ijednog, ali opet tko zna? Amerikancima je Yugo bio jeftin kao nama danas Tonči Huljić. Možda je netko naručio svoga baš u toj izvedbi? Iako, čisto sumnjam. Tada još nije bilo moguće izvoljevati kao danas, već što ima na lageru, to možeš dobiti.

Naravno, Tito nije kopirao Adolfa samo u pokušaju da pokrene naciju jeftinim autima za narod, već i na sve druge načine koji su bili popularni u Njemačkoj. Ono što je Aci i Nijemcima bilo i značilo Treći Reich, u Jugi je bilo bratstvo i jedinstvo. Moto koji je pokretao naciju. Hitler je također 1930-ih mobilizirao cijelu zemlju, ali ne prisilno. Već su stotine tisuća Nijemaca dobrovoljno s ponosom sudjelovali u izgradnji svoje velike nacije. Hitler je izgradio većinu današnjih njemačkih autobahnova, te važnih željezničkih pravaca i aerodroma. Odnosno njemačka mladost, vjerujući u svog Fuhrera. A sjećate se radnih akcija u bivšoj SFRJ? Alije Sirotanovića? Isti scenarij. Tisuće i tisuće mladića i djevojaka u radnim akcijama na paklenim vrućinama, gradili su autoput bratstva i jednistva, prugu Zagreb-Beograd i štošta drugo. Zauzvrat bi dobili značku. Radnik udarnik. Aco je imao svoj Gestapo, a Tito Udbu. Aco je bio izuzetno naklonjem radničkoj klasi. Jer je to oduvijek bio najlakši način da se zavara narod. Uvijek je najpopularnije uzdizati radničku klasu u nebesa. I onda ih odmah nakon izbora potpuno zaboraviti. Uveo je plaćene godišnje odmore, te naredio da sve velike njemačke tvrtke moraju izgraditi rekreacijski centar za svoje zaposlenike s bazenima. Tito se također kleo u radničku klasu. Popularna trinaesta plaća, regresi, K-15, pa zatim odmarališa na Jadranu. Svaka veća firma u bivšoj SFRJ je imala neki kompleks apartmana, ili bungalova na moru. Zbog čega su sve te firme morale biti uništene, da bi se nakon sumnjive privatizacije, jednako tako sumnjivi tajkun koji je naciljao tu firmu dokopao samo tog kompleksa. Ostalo ga nije uopće ni zanimalo. Puno povijesti u samo dvije stranice teksta.

Kao i Njemačka i Jugoslavija je imala isti veliki problem. Fuhrera, odnosno Tita. Iako je Hitler Njemačkoj ipak bio daleko veći problem. Aco je uspio pokopati Njemačku, sravnit ju do temelja i unazadit za stotinu godina, dok je Tito svu jugoslavensku moć koncentrirao isključivo na sebe, jer nije vjerovao nikome drugom. Kako je umro, s njim je otišla i Juga. Jedina je razlika u cijeloj priči u mentalitetu. Nijemci vrlo dobro znaju da moraju stvarati, raditi i biti poduzetni, ako žele dobro živjeti. I ono najvažnije od svega, gledati dugoročno. Ne slijedećih dvije ili tri godine, već najmanje 50 godina. Mi to nažalost još nismo naučili. I kako stvari stoje nećemo još jako dugo. Mi svoju tranziciju nismo nikada proživjeli. Već smo preslikali sve ono iz bivše Juge, što je tu zemlju dovelo do propasti, a što će naposljetku dovesti i nas do propasti. Život na kredit i dug. Posudi novce, sjebi ih što prije i posudi još. Jugoslavija je živjela na dug, pretakala iz šupljeg u prazno, dok naposljetku više nije imala što pretakati. Sve dok inflacija kao ćekić realnosti nije u trenu razbila iluziju bratstva i jednistva, te samodostatnog razvoja i ekonomije. Skužili smo da su Kardelj i Bakarić ustvari samo…jeli govna. Jednako kao što su saveznici i Crvena armija kao malj razbili nacističku nakaradnu iluziju o Trećem Reichu. Ako se ubrzo ne osvijestimo i ne pokrenemo, taj isti ćekić će udariti ponovno. Ali ovoga puta ne po svastici ili crvenoj petokraki, već po šahovnici s krunom. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.



Tekst i foto: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.