Liječeni cinik: Onda je svizac zamotao čokoladu

Ako uzmete bocu Jane i pročitate što piše na etiketi, vidjet ćete sljedeće „Prirodna izvorska voda“. Zar postoji neprirodna voda? Sva voda na svijetu je prirodna. Ne samo na svijetu, već i u svemiru. Ne postoji umjetna voda. Sintetička. Ili voda u prahu. Pa pomiješaš prah s vodom i dobiješ…šta? Vodu? Do prije nekoliko mjeseci, do godine dana, na boci Coca Cole ste mogli pročitati „Samo prirodni sastojci“. Jedan od sastojaka navedenih je karamela. Nisam biolog, ni kemičar, ali mislim da nigdje u prirodi ne postoji proces koji karamelizira prerađeni, rafinirani šećer tako što ga prži na visokoj temperaturi u teflonskoj tavi. Očito je netko u Coca Coli ipak malo razmislio i rekao „Ok, sad ga stvarno se*emo…“. I navedeni je natpis nestao s etiketa. Ako odete u običnu pekaru vidjet ćete da su se i tamo promijenili naslovi najvećih hitova. Tako je običan bijeli kruh odjednom dobio naziv Alpski. Crni je postao Primorski, a crni sa sjemenkama se zove Bakin kruh. Iako nijedan od tih nema veze ni s Alpama, primorjem, a kamoli bakama. I Milka se voli hvaliti prirodom također. Ali onda je svizac zamotao čokoladu i tu sva priča prestaje. Deterdženti su opet posebna storija. Bez obzira koja je marka u pitanju, proizvođač, ili vrsta veša, svi imaju aktivne sastojke koji čiste najtvrdokornije mrlje. Nitko ne govori koji su to aktivni sastojci? Može biti i heroin, to je vrlo aktivan sastojak. Onaj tko ga uzme također čisti najtvrdokornije mrlje iz svega. Bez vode i sapuna.

McDonalds se hvali najboljim mesom, povrćem, najboljim krumpirom, posebno izabranim između nekoliko tisuća vrsta, od strane bogova krumpira koji su dojahali na krilatim jednorozima, s krunom od lišća na glavi, dugim i mudrim bradama, te pokazali prstom da žele baš taj krumpir. S kečapom. Bez luka. Također se hvale najsvježijim sastojcima. A onda na netu izađe članak gdje je neki frajer ostavio njihov cheeseburger da stoji 6 mjeseci. I nakon 6 mjeseci se nije skoro uopće promijenio. Bio je još uvijek jestiv. Mora im se priznati, stvarno imaju najsvježije sastojke.

Dovoljno je pročitati etikete skoro pa… s bilo kojeg proizvoda i naći ćete nekakav idiotski PR izraz tipa, aktivni sastojci, vilinska prašina, ekstrakt jaja od albino nosorogoa i takve gluposti. Nekada imam dojam da se firme međusobno natječu tko će smislit gluplju foru, podvale ju narodu i smiju se gledajući kako rulja to kupuje i govori da se baš osjete jaja od nosoroga, imaju aromu. Kao da su ih ikad prije u životu probali, pa znaju razliku. Pivovare se vole hvaliti tradicijom. I povijesti. Osječko pivo, prvo hrvatsko pivo. Od 1664. godine. To je lijepo. Ali…što to meni konkretno znači? Otkud ja znam kakvo je to pivo bilo tamo davne 1743. godine? Možda je bilo super, a možda je bilo ogavno u usporedbi s današnjim? Možda je bilo puno bolje nego sad? Zapravo, mislim da i jest. Jer nije bilo toliko kemije. Gnojiva i pesticida. Jedino što mi taj podatak govori jest da se u ovome gradu pije konstantno od 1664. godine. No, onome tko ne voli Osječko, to ne znači ništa. Činjenica da Osječko ide još od 1664. godine ga neće preobratiti.

Padamo na brendove, to je isto činjenica. Volimo brendove. Firme se natječu stvoriti brend koji će biti poznat u cijelome svijetu. Ako to uspiju, nabiju cijene proizvoda u nebo. Jer više ne prodaju samo proizvod. Već proizvod s imenom. Moš mislit. Milka je najpoznatija čokolada na svijetu, ali meni osobno nije ništa bolja od Kandita, ili Zvečeva. No, Kandit i Zvečevo nemaju PR magove, prodavače magle i spin doktore, koji će cijelome svijetu reći kako je svizac zamotao baš njihovu čokoladu. Čak će i pronaći svisca, dresirati ga ako treba godinama da zamata mliječnu čokoladu s lješnjakom, bez da pojede prvo lješnjak, zatim to sve snimiti kamerama i lansirati u udarnim terminima svih televizija. Fejsbuk je još više olakšao posao tim PR lažovima. Svako malo mi iskaču postovi tipa, lajkaj stranicu, dobiješ besplatan put oko svijeta za 80 dana. Moš mislit. Ali navuku klikove i lajkove. A kad ih navuku, onda kreću reklame sa sviscem koji mota čokoladu. Hvala Bogu u fejsbuku razumiju tu muku, pa su dali ljudima mogućnost blokiranja takvih stranica. Ja ih imam preko stotinu na listi blokiranih. Od Vipa, T-Mobile-a, salona za pedikure, bravure, gravure, aparature, zatim birtija, Podravke, Vindije, apartmana, turističkih agencija, cirkusa (doslovno), naročito političkih stranaka, sve moguće ogranke, od Retfale do zagrebačke Trešnjevke. MOST sam posebno blokirao, ne samo MOST, već i sve što ima veze s mostovima. Građevinske firme koje grade mostove, također su na block listi, iako se ne bave politikom. Priča se da je MOST osnovao Tedeschi. Da ih on vodi iz sjene i financira. I njega sam blokirao. Naljutio se. Baš me briga. Sve moguće užasne pjevače, starlete i ostalu gamad također sam stavio na block listu. Super je taj osjećaj kontrole vlastite okoline, ali kratko traje. Čim izađeš iz kuće, evo ih opet natrag. Svih njih.

Poanta priče nije da su brendovi prodavanje magle. To svi znamo. Istini za volju, ima ih nekoliko koji zaista opravdavaju svoj renome i reputaciju. Ima ih. Nisu svi škart i bofl roba. No velika većina jest. Naročito odjeće. To je posebna avantura. Zašto toliko volimo brendove? Jer nam daju lažni osjećaj postignuća. I uspjeha. Ako si neki konj kupi skupi sat od tisuću i više eura, misli da je uspio u životu. Sad je postigao nešto. Nije. Sve će se ženske lijepit na njega kad vide sat. Neće. Jer imaju mozak. Ti ne. Zato radiš na baušteli. I upravo si potrošio zadnjih deset mjesečnih plaća na glupi, beskorisni sat. Koji ti samo govori koliko je sati i koji je datum. Zar to nije aspurdno?

Ja osobno ne patim od takvih stvari. Malo me toga zanima. Ne zanimaju me nekretnine, stanovi, vile, jahte, kuće na moru. Nekretnina je samo mjesto gdje prespavam i držim sav drlog koji sam nakupio za života. Učeničke knjižice, diplome, gluposti, par knjiga. I punjač za mobitel. To je sve. Ne zanima me skupa odjeća. Najviše volim nositi trenirke. I patike. Ne nosim nakit, niti ga želim, kao ni skupe satove, ili bijesne mobitele. Ništa me od toga ne zanima. Jedino što me donekle zanima su auti. Volim aute. Stare. Oldtimere. Da imam milijune, vjerojatno bih kupovao aute iz zabave. Ali nemam milijune, pa me ni to ne zanima. Samo gledam. Kažu da je skromnost put do bogatstva. Mogu iz prve ruke potvrditi da nije. Uopće. Lijepo bi bilo biti bogat samo iz jednog razloga. Bezbrižnog života, bez stresa. I to je sve. Ništa drugo pametnog i korisnog ne vidim u bogatstvu. Osim ispijanja koktela na nekoj sunčanoj, pješčanoj plaži. Hoću reći da ne patim od brendova. Jer kužim psihologiju koja stoji iza svega toga. Držim se dobre stare engleske izreke „Value for money“. Odnosno gledam samo što konkretno dobijem za novce koje dajem. I da li je to pametno, ili ne? Ako nije, ne zanima me što piše na etiketi. I koji je brend u pitanju. Ali dobro. Svatko ima pravo radit sa svojom lovom što želi.

No vidim da velika većina ljudi u Osijeku strašno pati od brendova i marki. I kao klonovi hodaju gradom, obučeni isto, s istim mobitelima, majicama u istoj boji s maskom za mobitel, čak i autima po novome. Istim torbicama, naočalama i čime sve ne. Šta ja znam? Možda to nekoga čini sretnim. Ja mislim da u životu ima puno većih i važnijih stvari. Moj odabir je da ne priznajem brendove, ne padam na to. Zato imam hrpu tih debilnih stranica, proizvoda i ostalih sranja blokirano. Sve osim svisca, njega sam ostavio. Jer on jedini šuti i radi. Ne viče, ne urla po ekranu s gomilom napadnih, šarenih boja, kako je super povoljan. Kako je akcija od četvrtka. Kupiš dva, dobiješ jedan gratis. Ili uštedi 20 posto. Mi smo najbolji. Marka broj jedan u Hrvatskoj. Ne. Svizac šuti i radi. Mota čokoladu. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.





Tekst i foto: Severus

---

Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.