Izložba "Gdje je nestao moj grad?" - od izložbe do predizbornog skupa
24.02.2017. 20:31
Zanimljiva multimedijalna izložba studenata Kulturalnog menadžmenta Odjela za kulturologiju nepotrebno je upropaštena jeftinim politikanstvom i davanjem prostora kandidatima za gradonačelnika za predstojeće lokalne izbore da se predstave. Wtf?
Problem masovnog iseljavanja iz Osijeka za zapadnoevropske zemlje postoji. Kao novinar često se susrećem s ovakvim ili onakvim podacima o broju ljudi koji su otišli, od onih optimisitičnih kako je riječ o svega par tisuća ljudi do onih katastrofičnih kako je u Osijeku ostalo manje od 70.000 ljudi (po zadnjem popisu bilo nas je 88.000, govorim samo o gradu, bez prigradskih satelita). Točne brojke nemoguće je utvrditi jer većina onih kojih odlaze se ne odjavljuju, neki odu pa se vrate jer vani ne uspiju ili im ne odgovara način života tamo, a nedavno je gradonačelnik Vrkić iznio podatak prema kojemu se iz Osijeka prošle godine iselilo 10.000 ljudi, a uselilo se njih 11.000, što znači da smo čak u plusu. Vrka kaže da su to podaci iz MUP-a, pa sad vi mislite što želite o tome: ja se samo pitam, ako su točni, da li to znači da je 10.000 Osječana otišlo, a prijavilo se 11.000 studenata iz drugih gradova koji ovdje studiraju ali većina njih vjerojatno neće ostati ovdje?
U nedostatku konkretnih brojki okrenimo se znanstveno nepouzdanoj ali lako provjerljivoj metodi: opažanjima iz svakodnevnog života. Jeste li primijetili kako subotom prijepodne više nema gužvi na špici u centru grada? Manje su gužve i po kafićima, u velikim shopping centrima, manje su gužve u prometu… Živim kod podvožnjaka na Trpimirovoj i sjećam se još do prije nekoliko godina kako su se kolone automobila protezale od Vukovarske do dvorane Gradski vrt u vrijeme jutarnjeg i popodnevnog rush houra. Sad toga nema. Svako malo čujete kako je netko koga znate otišao van, privremeno ili za stalno, s time da je takvih ipak manje u mojoj generaciji 40-somethinga. Kad je prije nekoliko mjeseci Koca radio prilog za RTL o odlasku mladih u Irsku, ispostavilo se da znam gotovo sve ljude koji su bili u njemu; nismo generacija ali smo se viđali po koncertima. Dakle, za Osijek više definitivno ne vrijedi ona od Goblina „Ima nas“. Odnosno, ima nas, ali sve manje…
Problem iseljavanja je lako objasniti i čisto pragmatički: dok Hrvatska nije pristupila u EU, brojke odlazaka nisu bile toliko alarmantne, no otkako smo postali članicom EU-a i ukinute su zabrane zapošljavanja koje su neke zemlje uvele upravo kako bi spriječile navalu novih gastarbajtera, brana je pukla i rijeka ljudi je krenula u pravcu prema van. Tradicionalno se ide u Njemačku ili Austriju jer svatko od nas tamo ima rodbinu ili prijatelje koji ti mogu pomoći u prvom razdoblju dok se ne snađeš, a što se Irske tiče, ona nikada nije imala zabranu zapošljavanja i zato je od prvog dana našeg pristupa postala poželjna destinacija. A i engleski manje više govori svatko, makar i bauštelski. Nitko normalan u Irsku ne ide zbog ugodne klime ili lijepog vremena…
Na ovaj problem odlučili su upozoriti i studenti završne godine diplomskog studija Kulturalnog menadžmenta Odjela za kulturologiju multimedijalnom izložbom „Gdje je nestao moj grad?“ koja je sinoć otvorena na osječkom autobusnom kolodvoru. Prikladna lokacija jer je to mjesto odakle velik broj ljudi napušta grad, ali je i prostor s dosta neiskorištenih i praznih površina koje su na ovaj način barem na jedan dan oživjele.
Riječ je o svojevrsnom pandanu izložbi „Route 031“ koju je druga grupa studenata Kulturologije organizirala prošlog tjedna u Esseker centru: i dok je ona izložba bila pogled unatrag, u povijest grada, ova predstavlja pogled u budućnost i to prilično sivu, apokaliptičnu budućnost, kao prikaz 2032. godine u kojoj Osijek napušta njegov posljednji stanovnik.
Izložba započinje radio reportažom iz praznog i napuštenog grada u kome više nitko ne živi i odmah vam na um padnu slike iz Černobila, filmova o Mad Maxu ili serija o zombijima tipa „The Walking Dead“. Potom smo dobili mali igrokaz dvojice studenata koji su parafrazirali čuveno Beckettovo djelo „Čekajući Godota“ gdje dvojica neimenovcanih likova, koji bi mogli biti Vladimir i Estragon, provode dane na autobusnom kolodvoru čekajući da se Osječani vrate. Reference na kultno Beckettovo djelo su sveprisutne, s time da cinik poput mene ne može ne primijetiti kako bih se u tom dvoboju Titana ja ipak prije okladio na Beckettove likove: veće su im šanse da dočekaju svog Godota nego da se oni koji su napustili ovu kaljužu odluče u nju vratiti…
Onda je krenula i govorancija u kojoj nam je jedna od organizatorica pojašnjavala kako je ovo ne samo glas upozorenja na ovaj gorući problem već i želja za promjenom te da iza ovakve crne vizije budućnosti grada stoji ljubav prema Osijeku i želja da i oni po završetku studija ostanu te žive i rade ovdje. E, to je tek Godot: hoće li u budućnosti u gradu uopće biti posla za kulturalne menadžere ili, da proširimo priču, za bilo kojeg studenta ekonomije ili prava kojih se štanca na tisuće svake godine ne vodeći računa o tome postoji li potreba za njima na tržištu rada?
Sve je to bilo manje više OK, a onda je riječ uzeo jedan od mentora izložbe, Tomislav Levak, naglasio kako ova izložba nema nikakvih političkih konotacija da bi potom pozdravio dvoje kandidata za gradonačelnika na lokalnim izborima i pozvao ih da se obrate okupljenima. Ja ne mogu vjerovati što čujem i što gledam: došao sam na kulturni događaj, a on se pretvara u predizborno izdrkavanje? Ivana Šojat i Anto Đapić, jer o njima je riječ, nisu pozvani da se obrate kao književnica ili kao predsjednik Gradskog vijeća već kao kandidati na izborima! I ne samo to, mentori su se pohvalili kako su pozive uputili i drugim kandidatima na izborima, ali samo se ovo dvoje odazvalo. Zemljo, otvori se!
Meni stvarno nije jasno kako je nekome s mrvicom inteligencije uopće palo na pamet ovako jeftino politizirati ovu priču? Političarima na ovakvim događanjima nije mjesto, ako ništa drugo zbog toga što su svojim činjenjem ili nečinjenjem i dijelom odgovorni za egzodus kome svjedočimo, ali ako te svrbi među nogama pa nekoga zoveš, onda zoveš ljude koji su na poziciji da mogu utjecati na promjene, znači gradonačelnik, župan ili netko iz Vlade. Ali, baš zato što je ovo predizborno i posebno osjetljivo vrijeme, političare treba izbjegavati ili ih kurtoazno pozivati, ali ne im davati mikrofon u ruke, bez obzira što će reći i hoće li politizirati ovakve događaje ili ne. I dok se Đaponju donekle može opravdati jer je na funkciji i može nešto reći na ovu temu s pozicije moći, Šojatica kao književnica doista nema što tražiti kao govornik na otvorenju ovakve izložbe: umjesto nje, mogli ste jednako tako pozvati poštara Jozu ili bravara Peru.
Osim što je to apsolutno neprikladno, tu su i važna svjetonazorska pitanja u društvu koje je toliko ideološki podijeljeno kao naše: obzirom da su i dična gospođa i dični gospon pripadnici desne opcije (ili desnog centra, kako oni to vole reći), ispada da studenti Kulturologije ovim putem šalju poruku za koga glasati na izborima. Ha, nisu ni oni budale, vide da virus desnila hara ovom zemljom i spremno su se naguzili da ga prime na vrijeme… ;-)
Kad je Šojatica počela s govorancijom, pokupio sam se i otiš’o, a sarmu (odnosno domjenak) prob’o nisam. Bilo mi je mučno, ali ne toliko zbog same izložbe koliko zbog ovakvog cirkusa u koji je pretvorena. Mogu samo citirati bricu iz Velog mista: „Neću politiku u moju butigu“, odnosno na izložbama i drugim kulturnim događajima. Znam da će u predizborno vrijeme lokalni političari postati posvuduše i da će iskakati iz paštete, ali kultura ih ne bi smjela promovirati na ovakav način. Nagrdili ste zanimljivu izložbu i mogu vam samo poručiti: gonite se u tri pičke strinine što sam zbog vas izgubio pola sata dragocjenog života (kojeg mi ionako nije ostalo baš mnogo, ako su kardiolozi u pravu…) .
Tekst i foto: Zli Hadžo
Problem masovnog iseljavanja iz Osijeka za zapadnoevropske zemlje postoji. Kao novinar često se susrećem s ovakvim ili onakvim podacima o broju ljudi koji su otišli, od onih optimisitičnih kako je riječ o svega par tisuća ljudi do onih katastrofičnih kako je u Osijeku ostalo manje od 70.000 ljudi (po zadnjem popisu bilo nas je 88.000, govorim samo o gradu, bez prigradskih satelita). Točne brojke nemoguće je utvrditi jer većina onih kojih odlaze se ne odjavljuju, neki odu pa se vrate jer vani ne uspiju ili im ne odgovara način života tamo, a nedavno je gradonačelnik Vrkić iznio podatak prema kojemu se iz Osijeka prošle godine iselilo 10.000 ljudi, a uselilo se njih 11.000, što znači da smo čak u plusu. Vrka kaže da su to podaci iz MUP-a, pa sad vi mislite što želite o tome: ja se samo pitam, ako su točni, da li to znači da je 10.000 Osječana otišlo, a prijavilo se 11.000 studenata iz drugih gradova koji ovdje studiraju ali većina njih vjerojatno neće ostati ovdje?
U nedostatku konkretnih brojki okrenimo se znanstveno nepouzdanoj ali lako provjerljivoj metodi: opažanjima iz svakodnevnog života. Jeste li primijetili kako subotom prijepodne više nema gužvi na špici u centru grada? Manje su gužve i po kafićima, u velikim shopping centrima, manje su gužve u prometu… Živim kod podvožnjaka na Trpimirovoj i sjećam se još do prije nekoliko godina kako su se kolone automobila protezale od Vukovarske do dvorane Gradski vrt u vrijeme jutarnjeg i popodnevnog rush houra. Sad toga nema. Svako malo čujete kako je netko koga znate otišao van, privremeno ili za stalno, s time da je takvih ipak manje u mojoj generaciji 40-somethinga. Kad je prije nekoliko mjeseci Koca radio prilog za RTL o odlasku mladih u Irsku, ispostavilo se da znam gotovo sve ljude koji su bili u njemu; nismo generacija ali smo se viđali po koncertima. Dakle, za Osijek više definitivno ne vrijedi ona od Goblina „Ima nas“. Odnosno, ima nas, ali sve manje…
Problem iseljavanja je lako objasniti i čisto pragmatički: dok Hrvatska nije pristupila u EU, brojke odlazaka nisu bile toliko alarmantne, no otkako smo postali članicom EU-a i ukinute su zabrane zapošljavanja koje su neke zemlje uvele upravo kako bi spriječile navalu novih gastarbajtera, brana je pukla i rijeka ljudi je krenula u pravcu prema van. Tradicionalno se ide u Njemačku ili Austriju jer svatko od nas tamo ima rodbinu ili prijatelje koji ti mogu pomoći u prvom razdoblju dok se ne snađeš, a što se Irske tiče, ona nikada nije imala zabranu zapošljavanja i zato je od prvog dana našeg pristupa postala poželjna destinacija. A i engleski manje više govori svatko, makar i bauštelski. Nitko normalan u Irsku ne ide zbog ugodne klime ili lijepog vremena…
Na ovaj problem odlučili su upozoriti i studenti završne godine diplomskog studija Kulturalnog menadžmenta Odjela za kulturologiju multimedijalnom izložbom „Gdje je nestao moj grad?“ koja je sinoć otvorena na osječkom autobusnom kolodvoru. Prikladna lokacija jer je to mjesto odakle velik broj ljudi napušta grad, ali je i prostor s dosta neiskorištenih i praznih površina koje su na ovaj način barem na jedan dan oživjele.
Riječ je o svojevrsnom pandanu izložbi „Route 031“ koju je druga grupa studenata Kulturologije organizirala prošlog tjedna u Esseker centru: i dok je ona izložba bila pogled unatrag, u povijest grada, ova predstavlja pogled u budućnost i to prilično sivu, apokaliptičnu budućnost, kao prikaz 2032. godine u kojoj Osijek napušta njegov posljednji stanovnik.
Izložba započinje radio reportažom iz praznog i napuštenog grada u kome više nitko ne živi i odmah vam na um padnu slike iz Černobila, filmova o Mad Maxu ili serija o zombijima tipa „The Walking Dead“. Potom smo dobili mali igrokaz dvojice studenata koji su parafrazirali čuveno Beckettovo djelo „Čekajući Godota“ gdje dvojica neimenovcanih likova, koji bi mogli biti Vladimir i Estragon, provode dane na autobusnom kolodvoru čekajući da se Osječani vrate. Reference na kultno Beckettovo djelo su sveprisutne, s time da cinik poput mene ne može ne primijetiti kako bih se u tom dvoboju Titana ja ipak prije okladio na Beckettove likove: veće su im šanse da dočekaju svog Godota nego da se oni koji su napustili ovu kaljužu odluče u nju vratiti…
Onda je krenula i govorancija u kojoj nam je jedna od organizatorica pojašnjavala kako je ovo ne samo glas upozorenja na ovaj gorući problem već i želja za promjenom te da iza ovakve crne vizije budućnosti grada stoji ljubav prema Osijeku i želja da i oni po završetku studija ostanu te žive i rade ovdje. E, to je tek Godot: hoće li u budućnosti u gradu uopće biti posla za kulturalne menadžere ili, da proširimo priču, za bilo kojeg studenta ekonomije ili prava kojih se štanca na tisuće svake godine ne vodeći računa o tome postoji li potreba za njima na tržištu rada?
Sve je to bilo manje više OK, a onda je riječ uzeo jedan od mentora izložbe, Tomislav Levak, naglasio kako ova izložba nema nikakvih političkih konotacija da bi potom pozdravio dvoje kandidata za gradonačelnika na lokalnim izborima i pozvao ih da se obrate okupljenima. Ja ne mogu vjerovati što čujem i što gledam: došao sam na kulturni događaj, a on se pretvara u predizborno izdrkavanje? Ivana Šojat i Anto Đapić, jer o njima je riječ, nisu pozvani da se obrate kao književnica ili kao predsjednik Gradskog vijeća već kao kandidati na izborima! I ne samo to, mentori su se pohvalili kako su pozive uputili i drugim kandidatima na izborima, ali samo se ovo dvoje odazvalo. Zemljo, otvori se!
Meni stvarno nije jasno kako je nekome s mrvicom inteligencije uopće palo na pamet ovako jeftino politizirati ovu priču? Političarima na ovakvim događanjima nije mjesto, ako ništa drugo zbog toga što su svojim činjenjem ili nečinjenjem i dijelom odgovorni za egzodus kome svjedočimo, ali ako te svrbi među nogama pa nekoga zoveš, onda zoveš ljude koji su na poziciji da mogu utjecati na promjene, znači gradonačelnik, župan ili netko iz Vlade. Ali, baš zato što je ovo predizborno i posebno osjetljivo vrijeme, političare treba izbjegavati ili ih kurtoazno pozivati, ali ne im davati mikrofon u ruke, bez obzira što će reći i hoće li politizirati ovakve događaje ili ne. I dok se Đaponju donekle može opravdati jer je na funkciji i može nešto reći na ovu temu s pozicije moći, Šojatica kao književnica doista nema što tražiti kao govornik na otvorenju ovakve izložbe: umjesto nje, mogli ste jednako tako pozvati poštara Jozu ili bravara Peru.
Osim što je to apsolutno neprikladno, tu su i važna svjetonazorska pitanja u društvu koje je toliko ideološki podijeljeno kao naše: obzirom da su i dična gospođa i dični gospon pripadnici desne opcije (ili desnog centra, kako oni to vole reći), ispada da studenti Kulturologije ovim putem šalju poruku za koga glasati na izborima. Ha, nisu ni oni budale, vide da virus desnila hara ovom zemljom i spremno su se naguzili da ga prime na vrijeme… ;-)
Kad je Šojatica počela s govorancijom, pokupio sam se i otiš’o, a sarmu (odnosno domjenak) prob’o nisam. Bilo mi je mučno, ali ne toliko zbog same izložbe koliko zbog ovakvog cirkusa u koji je pretvorena. Mogu samo citirati bricu iz Velog mista: „Neću politiku u moju butigu“, odnosno na izložbama i drugim kulturnim događajima. Znam da će u predizborno vrijeme lokalni političari postati posvuduše i da će iskakati iz paštete, ali kultura ih ne bi smjela promovirati na ovakav način. Nagrdili ste zanimljivu izložbu i mogu vam samo poručiti: gonite se u tri pičke strinine što sam zbog vas izgubio pola sata dragocjenog života (kojeg mi ionako nije ostalo baš mnogo, ako su kardiolozi u pravu…) .
Tekst i foto: Zli Hadžo
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (4)
To mu ionako najbolje ide.
-4000 kn porodiljnih naknada ???
-Besplatan prijevoz za umirovljenike ??? (vjerovatno su samo oni i ostali u Osijeku)
-Neku beskorisnu prugu do centralnog groblja ?
Od čijih novaca crni Anto ?
Od svih kandidata mislim da je ovaj narcis najveće zlo koje bi trošilo vaš novac i zaduživao vas!
Potrošeni političar koji nema dana radnog staža, voli jako tuđi novac koji NIJE zaradio a voli ga trošiti,a o ustaškom desno pravcu u 21 stoljeću neću ni pričati!
Kako ga nije sram uopće se ponovo kandidirati a davno je rekao da ide u političku mirovinu...O da,zaboravih..Pa on je političar(čitaj kvazi)......