Nepotrebno objašnjavanje

Svakodnevno se kotrljamo pod nesigurnim svjetlom naših dnevnih problema i kao da smo samo mi svrha ovog svemira, svakakve geste razbacujemo niz tvoje ulice. A događaji se stalno nižu jedan za drugim, dokazujući nam u kakve se sve nedoumice zaplićemo. Sva poznata objašnjavanja s kojima toliko galamimo, izlizana su od sažaljenja zbog izgubljenog zanosa i stalno iz nas progovaraju. Odavno živimo u postojećim greškama i osjećamo maglovite dodire nečije snage, ali opet ne shvaćamo da su to upozorenja koja nam žele pomoći. Zamaramo se banalnim stvarima, a od sitnih ljudskih briga pravimo takve drame kao da smo jedini likovi na svjetskoj pozornici. Izgubljeni između cigli i asfalta, zanemarujemo tvoje zelene obraze, ne primjećujući da pored bezbrojnog šuštanja lišća ili šuma Drave, ne trebamo izmišljati terapije i živjeti umjetno opušteni.



Pa ipak, zagušljiva atmosfera događanja ne opterećuje uvijek našu inspiraciju, jer navika s kojom odrastamo neprestano uči kako trebamo biti oprezni. Iskreno, izoštrena čula omogućavaju da se bolje pripremimo za umor koji nam predstoji. Umor promatrača, ne sudionika, već samo promatrača. Ponekad je dovoljno samo malo otvoriti prozor i pred nama će se ukazati nepregledna prostranstva tvoje neposrednosti. Kad te tako ugledamo, odmah pomislimo sa koliko pogleda nas uzimaš kad u predvečerje rasprostireš horizont po nama. S kakvim osjećajima raspolažeš da se svi mi zajedno s tobom zavlačimo u postelju u kojoj nikada nema sivila. Dakako, uspijevaš unijeti san u nas, jer već i vrapci na grani znaju što je svakodnevne kretnje! Ali što nas to nevidljivo grize, pa ne primjećujemo kako pritajeno balansiramo između polumračnih prostora i vječito pospanih zraka sunca?

Ono što ispisuješ u svom prostoru zvanom grad, moj lega, daje najpotpunije objašnjenje otkud ti u nama i mi u tebi. Dok u tek pristiglom jutru uvjeravaš granje da se prestane svađati ili provlačiš tramvaje kroz jutarnju izmaglicu, uspijevaš izbaciti svaku sumnju u tvoju prisnost. U istom redu u kojem slažeš klupe po parkovima, prestaje i ljutnja na vlastitu samoću. Za razliku od naših objašnjavanja, ti se strpljivo nudiš i čekaš. Ne tumačiš bespotrebno što je u nekom trenutku najzdravije za nas. Uvijek si pri ruci i ne raspravljaš dugo o pitanjima ukusa s nama. Tvoja se vrijednost stalno povećava, bilo da tajanstvena zvijezda zasja iznad tebe ili se naše disanje pretvara u nepodnošljivu zadihanost.


Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta